top of page

Pismo bez tinte


Ljubavi moja,

danas si, kao i svakog jutra, ušao u našu sobu noseći pladanj s doručkom koji ćeš mi ubrizgati u venu.

Medicinske sestre dobro su te podučile. Na licu ti je, uobičajeno, lebdio smiješak koji mi je poznat već sedamnaest godina, smiješak koji me drži na životu jednako koliko i aparati na koje sam priključena. Možda i više.

Za ovu si priliku obukao svoju najbolju košulju i zaprljao je mojim tekućim nutrijentima tek što si ih podigao prema stalku s intravenoznom vrećicom. I ja sam se smijala s tobom, premda to moje lice više ne može pokazati. Tvoja je nespretnost bila jedna od stvari zbog kojih sam pristala na drugi spoj, u nadi da ćeš se i na njemu saplesti o vlastite vezice, zaroniti u ružino grmlje, i opet nas lansirati u večer nesavladivih bujica smijeha.

I kroz ovu sam besanu noć prošla lebdeći između valova boli, iščekujući zoru. Postala mi je najboljom prijateljicom, najavljujući svojim ozarenim licem tvoje, kao da mi nastoji pružiti utjehu još taj jedan sat prije nego što konačno prijeđeš preko praga. Na začetku još jednog dana, održavaš tradiciju jutarnjeg hihota kojim smo znali resiti kuhinju, prepričavajući jedno drugome svoje luckaste i često nerazumljive snove. Sada se do stropa penje samo tvoj smijeh.

Moj ostaje zarobljen u podzemlju opustošenog hrama koji je moje tijelo.

0 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page