Search

Adio, Dubrovnik!

Ako me pratite neko vrijeme, sigurna sam da već znate moju priču: došla sam u Dubrovnik 2012. godine u potrazi za sezonskim poslom i s idejom da provedem zabavno ljeto - samo da bih se neočekivano i bezglavo zaljubila u njega i svu njegovu povijest koju tada još nisam poznavala, ali nekako, jesam osjećala.



U čak nekoliko intervjua rekla sam da imam osjećaj da je priča koju sam, naposljetku, ukoričila, zapravo pronašla mene. I stvarno vjerujem u to! Do te 2012. godine, moja su pisanja bila samo moja i definitivno nisu sadržavala nikakvu magiju, čarobnjake ni mitološka stvorenja. Nikada nisam bila 'die hard' obožavatelj fantastike, i sigurno se nisam planirala predstaviti svijetu kao pisac upravo s tim žanrom! Ali, od prvog trenutka kada sam kročila na Stradun, to se sve naglo promijenilo. Ostala sam toliko oduševljena onime što sam vidjela i saznala, da je ta živa magija pred mojim očima jednostavno morala uzeti formu fantastike nadahnute poviješću.


Ništa drugo ne bi imalo smisla.


I tako su, kao rukom odneseni, nestali moja nevoljnost da s ikim podijelim svoje piskaranje, i planovi glede žanrova u kojima sam se htjela okušati. Mogu li vam nešto priznati? Kao religijski triler i nešto što je svojevremeno uzdrmalo književni svijet, 'Da Vincijev kod' me svojim sadržajem toliko proganjao, da sam po školskoj ploči škrabala Fibonaccijev niz i prepričavanjima zamarala svoje kolege u razredu! Bila sam stopostotno sigurna da će moj prvi roman biti nešto veoma nalik tome!


No, kako to biva, život je imao neke druge planove.


Taj moj prvi susret s dubrovačkom starom jezgrom bio je filmski, zbilja jest. Bila je sredina travnja i vrlo kišan, hladan dan. Nalik ovima koji nas ovih dana zafrkavaju. S prijateljima koji su me primili dok se ne snađem (hvala Martini i Alenu!), hodala sam Stradunom i kucala od vrata do vrata ispitujući treba li tko konobaricu. Dva mjeseca prije, navršila sam dvadeset i jednu. Dijete, rekli bi ljudi. I stvarno, sada kada gledam unatrag na taj period, mislim si gdje mi je, pobogu, bila pamet otići 600 kilometara od kuće, obitelji i svega što mi je bilo poznato, i to na krajnji jug koji ima drastično drugačiji stil života od onoga na koji sam naučila?! Ali, to se očito moralo dogoditi.


Vraga je meni više bio na pameti posao kada sam ušla u starogradsku jezgru! Iako mi je kišobran - ubrzo, ombrela - zaklanjao pogled, svuda oko mene jasno su se uzdizale barokne kuće, renesansne palače i nevjerojatna, veličanstvena povijesna ostavština utkana u goli kamen. Nemojte me krivo shvatiti, voljela sam ja povijest u školi, ali nisam voljela školu, i ta je simpatija brzo zaboravljena... sve dok mi taj sudbeni dolazak u Grad nije ne samo vratio simpatiju prema povijesti, već i pretvorio tu privremenu dječju zatelebanost u duboko ukorijenjenu, zauvijek tinjajuću ljubav prema onome što je svaki taj kamen predstavljao. Ni dan danas to ne mogu objasniti... bilo je to kao da sam došla kući nakon višestoljetnog izbivanja. Ima li to smisla? Vjerojatno nema, ali ako ste se ikada bezglavo, suludo, nepovratno zaljubili... znat ćete na što mislim. Kad se to dogodi, više ništa nije isto!


Isti taj dan našla sam posao, ali i nešto još vrjednije - priču koja je strpljivo čekala da je netko opazi, sasluša i oblikuje u nešto razumljivo dobu u kojem je nađena. Otud ta moja kombinacija povijesti i fantastike, spoj staroga i novoga. Nešto drugačije i moderno, nešto što će privoliti ljude da, zahvaljujući zanimljivoj fikciji, požele saznati što je iz priče doista povijesno točno.


Nadam se da nikada neću zaboraviti taj period prije 9 godina. Unajmila sam maleni stančić od 30-ak kvadrata i nisam imala ništa. Ništa. Nikakav smartphone, laptop ili televiziju, čak ni dovoljno novaca da preživim do prve plaće. Ali, bila sam odlučna prepustiti se strujama koje su me dovele i čvrsto držale na mjestu na kojem jesu, s namjerama koje sam tek trebala razumjeti. Sjećam se da sam u restoranu koji me prvi zaposlio, škrabala ideje na papirnate stolnjake, ideje koje su par godina kasnije postale 'Republika kamena'. Od bakšiša sam kupovala ne haljinice ili sandale, već knjige na Tisku od 10 ili 20 kuna za čitanje, i one jeftine školske bilježnice za pisanje. Štoviše, sjećam se da sam hodala u sandalama na kojima je lijeva potplata 'zijevala' i lupkala svakim mojim korakom. U tome sam i radila, također. Par mjeseci kasnije priuštila sam si novi par sandala, ali i laptop - najjeftiniji dostupan model i provučen na 24 rate - ali osjećala sam se kao pravi profesionalac, iako još nisam imala pojma što radim. Mislim, prvotno ime 'Republike kamena' bilo je 'Mjesečeva djeca', moram li vam išta više reći...


2013. godina - prva knjiga već poprima konkretniji oblik



Dakle, potpuno nenamjerno, moja prva šetnja Stradunom dok sam s 21 godinu tražila posao, rezultirala je stvaranjem nevjerojatnog svijeta fantastike koji svoje nadahnuće crpi iz bogate dubrovačke baštine, većinom izmišljenog svijeta koji je promijenio sav moj svijet.


Ironično je da ja - autorica serijala u kojem Sudbenice igraju veliku ulogu - govorim da ne vjerujem u sudbinu. Ali, otkako posjedujem moć trezvenog razmišljanja, tvrdim da je svatko krojač svoje sreće i da svakom svojom odlukom, koliko god ona minorna bila, svaki čovjek utaba vlastiti put. Samo... nešto se uplelo u ovom mom slučaju, nešto daleko, nedokučivo i bezimeno, moralo je... I mogu to nazvati sudbinom ili, pak, prokleto dobrim životnim izborom, još nisam sasvim sigurna. Štogod to bilo, pogodovalo je sjajnim životom jer sada sjedim u svojoj kući, sa svojim partnerom, i još uvijek redovito pakiram svoju trilogiju kako bi došle do svojih čitatelja. Kakav život!



S objavom svoje treće knjige, završavam s Dubrovnikom.


Barem literarno. Devet godina inspiriranja njegovom prošlošću rezultiralo je fantastičnim svijetom koji je, za sada, sažet u trilogiju, a koji u budućnosti obećava još knjiga. Sada je, ipak, vrijeme za nešto novo. Inspiracija me još lani ščepala za lakat i ukrala gotovo svu moju pažnju usmjeravajući me prema neposrednom susjedstvu, ali bila je dovoljno ljubazna da mi dopusti da prvo završim sa svojim fantasy serijalom. Sada kada je on kompletiran i završen, barem u toj vremenskoj crti, nestrpljiva sam okušati se u novom žanru, istupiti iz komforne zone i malo preispitati svoje spisateljske granice.


Neću daleko, idem tek do Mljeta. Poslužit ću se istim žarom i sada već provjerenim pristupom, pa ću njegovu ljepotu i šarm umetnuti među nove redove. Ovoga će puta oni prepričavati nešto stvarno i poznato. Životno. Obiteljsko-ljubavna drama je drastično drugačiji žanr od fantastike s elementima povijesti, ali upravo u tome je i ljepota stvaranja; ništa nije nemoguće, i sve je dobrodošlo.


Možda nikada neću znati je li za to zaslužna sudbina ili samo splet mojih odluka, ali jedno je sigurno: zbog svega što mi je omogućio, od inspiracije za moje knjige, do ljubavi kojom sam okružena, Dubrovnik će zauvijek imati posebno mjesto u mom srcu.


Photo by: Vedran Levi
















112 views0 comments

Recent Posts

See All