Archegetis
(Priča je objavljena u jubilarnom dvadesetom izdanju zbirke Marsonic-a)
„Gospodo.“
Tresak fascikla o ulašteni stol odjekne praznom dvoranom.
„Sjednite.“
Škripa stolica ispuni zrak među prisutnima. Elegantno obučena žena srednjih godina popravi svoj besprijekorno ispeglani sako, pa tek onda nastavi.
„Prije svega, želim vam zahvaliti što ste se odazvali pozivu našeg Instituta u tako kratkome roku. U njegovo ime, ali i u ime Ministarstva kulture, želim vam izraziti dobrodošlicu. Moje je ime Cassandra Franopoulos, viša sam direktorica Instituta arheoloških nalazišta. Ovo je moja asistentica, Anna.“
Mlada žena visokih jagodica i izrazito zelenih očiju osmjehne se u znak pozdrava.
„S moje lijeve strane“, nastavi Cassandra, „Sir William Davies, renomirani britanski akademik i povjesničar koji desetljećima usko surađuje s našim najistaknutijim arheolozima. S moje desne, gospodin Emmet Walker.“
Muškarci kimnu jedan drugome. Sir William Davies, obučen u odijelo od tamnozelenog tvida i lica prošaranog antičkim pričama, izgledao je kao da još uvijek čeka čuti kredibilitete mladog muškarca pored sebe. Gospodin Walker nosio je modernu odjeću, ali ako se pitalo povjesničara do njega, za prilike ovog sastanka, bio je to potpuno neadekvatan izbor.
Cassandra Franopoulos otvori svoj fascikl i stane prebirati po njegovim dupkom ispunjenim dokumentima.
„Ovo što ću podijeliti s vama najveće je otkriće našeg vremena, i monumentalna mijena naših profesionalnih, ali i privatnih života. S potpunom vam sigurnošću mogu reći da više ništa neće biti isto.“
Sir William Davies, oličenje fine engleske aristokracije, ostane sjediti prekriženih nogu, ali oči su mu se vidno povećale. Emmet Walker zadrži dah i uspravi leđa.
„Kao što vam je poznato, sedamdesete će zauvijek ostati zapamćene kao desetljeće kada se Akropoli napokon pridala pažnja koju je zaslužila. Zahtijevan projekt renovacije i restauracije srca antičkog svijeta, posebno nakon izdržanih trauma prethodna tri stoljeća, napreduje u upornoj tišini i još upornijem radu. Sve donedavno, globalna pažnja nije nam smetala jer radimo u interesu cijelog društva, užeg i šireg. Mediji su mogli pratiti što su htjeli i kad su htjeli. Međutim...“
Cassandra zastane i na tren spusti oči. Kad ih je ponovno podigla, u njima se ljeskao žar.
„Prije nekoliko dana, došli smo do otkrića koje nas je toliko uzdrmalo, da se bojimo kako nam globalna pažnja može samo odmoći. Zato ste danas ovdje, da nam svojom stručnošću pomognete proniknuti ovo izuzetno otkriće.“
Ulašteno držanje Sir Williama topilo se poput leda na suncu; toliko se naginjao naprijed da se činilo kao da će svaki čas kliznuti sa stolice.
„Gospodo, ovdje ste jer smo, pri dubljim otkopavanjima na centralnom dijelu Akropole, otkrili grob za koji imamo razloga vjerovati da pripada samoj Ateni.“
Premda su ih dijelila desetljeća dobne razlike, i Sir Davies, i gospodin Walker, izgledali su jednako osupnuto, blijedo i šokirano.
„Kako, molim?“ napokon propenta stari povjesničar.
Cassandra okrene širom otvoreni fascikl prema obojici muškarca.
„Pri radu na Akropoli, posebna je pažnja pridana poziciji E-717 na kojoj se vjeruje da je nekoć stajao devet metara visoki brončani kip Atene. Spomenuti kip nikada nije pronađen čak ni u dijelovima, niti se mogu pratiti njegovi tragovi nakon transporta u Konstantinopol. Upravo zato, arheolozi su pri renovacijama Akropole odlučili posvetiti izvjesnu količinu vremena području na kojem je kip stajao, nadajući se da će otkriti dodatne informacije o njemu, nešto poput mogućih darivanja koja su bila česta podno kipova božanstava, zdjele s egzotičnim voćem ili žrtvovane životinje, takvo što. Međutim, nepunih sedam metara pod zemljom, našli su zapečaćen grob s inskripcijom toliko jasnom, da je iznimno teško sumnjati u nju.“
Emmet Walker podigne fascikl kako bi bolje promotrio fotografije ulaza u grobnicu, pa se blago namršti.
„Inskripcija je na starogrčkom“, potvrdi mu Cassandra.
Sir William Davies uto uzme fascikl sa strahopoštovanjem kao da je on sam izvađen iz spomenute grobnice, popravi naočale, te s lakoćom pročita uklesan natpis kamenog ulaza:
„Ovdje leži tijelo Velike Majke, Athene Archegetis.“
Jedan je tren samo zurio u te riječi, a zatim podigao divlji pogled prema direktorici Instituta.
„Ovo... ovo nije moguće!“
Cassandra da znak Anni, koja iz svog naramka izvuče još nekoliko dokumenata i položi ih na stol.
„Sir Davies, ako se ne varam, usko ste surađivali s našim kolegama arheolozima pri pojedinim iskopavanjima na rimskoj Agori?“
Stari povjesničar nijemo kimne i stane pregledavati nove fotografije. Prepozna spomenuti lokalitet slikan iz ptičje perspektive, te njegov veličanstveni kameni ulaz.
„Zato, inskripcija grobnice vam jamačno zvuči poznato?“
„Apsolutno“, Sir Davies oštrio je svu svoju koncentraciju na postavljeno pitanje, umjesto na tisuću onih koji bi radije sam postavio. „Ulaz u rimsku Agoru zove se 'Vrata Athene Archegetis'. Njihovu je gradnju financirao nitko drugi nego Gaj Julije Cezar.“
„Izvrsno“, Cassandra zadovoljno kimne, pa se obrati Emmetu. „Archegetis u prijevodu znači 'vođa' ili 'osnivač'. Prema tome, natpis iznad novootkrivene grobnice znači isto što i na ulazu dobro nam znanog lokaliteta rimske Agore...“
„...'Atena, Osnivačica'.“, šapne Sir Davies opčinjeno.
„Trebat ćemo vas na terenu, Williame“, reče Cassandra gledajući ga preko ruba svojih naočala. „Vaše je znanje, u kombinaciji s našim timom, od velike važnosti za prepoznavanje svih, pa i najmanjih, naznaka i mogućnosti. Ovo je prevelika teorija da se ne bi temeljito istražila.“
Sir Davies žustro zakima glavom, vraćajući pogled natrag na isprintane fotografije kao da već preko njih može proniknuti predstavljenu misteriju.
„Kad smo kod velikih potreba“, Cassandra Franopoulos usmjeri svoje plave oči ka Emmetu, „gospodine Walker, poznato mi je da ste više puta pomagali grčkim arheolozima u njihovim podvizima. Jeste li tijekom rada na arheološkim nalazištima ikada čuli ili vidjeli išta što bi se moglo povezati s ovim otkrićem?“
„Ni blizu“, Emmetovo je držanje odisalo mirnoćom. Bio je siguran u ono što govori. „Sve što sam imao prilike vidjeti i prenijeti vašim kolegama bilo je usko vezano uz narod koji je štovao bogove, a ne bogove koji su bili štovani.“
Primijetivši zbunjeni izraz starog povjesničara, direktorica Instituta mu se brže-bolje ispriča.
„Mislila sam da ste upoznati s prirodom kolege. Gospodin Walker je Gravura.“
Sir William Davies zbunjeno zavrti glavom.
„On umije iščitati povijest objekta samim svojim dodirom“, pojasni Cassandra.
Stari je povjesničar izgledao još izgubljenije nego kad je maločas primio potpuno neočekivanu vijest da grčki Institut za arheološka nalazišta i Ministarstvo kulture vjeruju da su u posjedu grobnice same boginje Atene.
„O-oprostite!?“
„To je vrlo rijedak dar s kojim se ne razmeće“, mirno doda Emmet, listajući stranice fascikla. „Ima nas tek nekolicina i preferiramo djelovati u tajnosti.“
Srebrne su se obrve Sir Williama skupile, a obrazi osuli rumenim mrljama.
„Kakve bedastoće! Za iščitavanje povijesti pronađenog artefakta potrebne su godine, pa i desetljeća, potrebni su ekstenzivno školovanje, revan rad i nemjerljiva količina iskustva! Ne može se samo tako...“
„Sir Davies!“ podignut ton Cassandre Franopoulos jasno je davao do znanja da nije imala nikakve namjere dopustiti da se razgovor nastavi u takvome tonu.
Stari povjesničar prekrsti ruke na prsima, lica prekrivenog osobnom pomrčinom. Cassandra se okrene prema Anni i nešto promrmlja, na što joj mlada žena doda još nekoliko dokumenata.
„Od imperativa je, kada za to vrijeme dođe, javnosti održati nepobitnu prezentaciju kojom se objedinjuju obje struke.“
Njene plave oči kao da ljutito bljesnu iznad naočala što su joj počivale na nosu.
„Svjesni smo potencijalnih sukoba između vaših profesija, ali očekujemo besprijekoran profesionalizam od dva najbolja predstavnika svojih akademskih zajednica!“
S njene se desne strane začuje nelijep frktaj nosom.
„Sir Davies, želite li nešto ispuhati iz svog ventila prije nego nastavimo?“ Cassandra Franopoulos skupi usne u čvrstu crtu.
Sir William se sav napuše, gordo izvukavši maramu iz prednjeg džepa sakoa kako bi obrisao brkove.
„Prilično je uvredljivo nazivati njihovu branšu akademskom zajednicom, to je sve što želim reći!“
„Očekivao sam puno više od priznatog emeritusa“, odgovori mladac mirno poput statue. „Čak i u krugovima koje ne priznajete kao akademske, vaš se rad iznimno cijeni.“
„Samo uvredljivo naivan pojedinac može vjerovati čovjeku čiji se šarlatanski postupci nazivaju profesijom, kad je sve ono što radi tek puka igra pogađanja!“
Cassandra Franopoulos se vidno zgrozi.
„Sir Davies! Gospodin Walker ničime nije zaslužio takav napad!“
„Emmet je sasvim u redu, gospođo Franopoulos.“
Sir William Davies čvrsto prekriži ruke na prsima, mrmljajući:
„Kakvo bezvrijedno gubljenje vremena! Nepobitne i tvrde činjenice, to je ono što vodi čovječanstvo naprijed, a ne puka pretkazanja na temelju onoga što se misli da se vidi...“
Emmet Walker baci mekan, strpljiv pogled prema povjesničaru.
„Siguran sam da je velikan poput vas spreman naučiti i prihvatiti činjenicu da Gravure čine puno više za ljudski rod od pogađanja. Mi nismo babe gatare, iako, ogriješio bih dušu kada ne bih priznao da su neke od njih zaslužne za rani razvoj naše branše...“
„Da babe gatare!“ grakne Sir William uvrijeđeno.
„Dosta bi bilo!“ Cassandra Franopoulos naglo ustane na noge, zbog čega neugodna škripa stolice odjekne dvoranom. „Odabrani ste svjedočiti neshvatljivo velikom trenutku u ljudskoj povijesti zbog svojih iznimnih talenata i postignuća, izvolite se ponašati u skladu s time!“
Činilo se da su njene sirove riječi doprle do druge stane stola; oba su se muškarca sada držala pokunjeno poput kažnjene dječice. Viša direktorica Instituta za arheološka nalazišta ponovno popravi svoj sako, pa duboko uzdahne.
„Sada kada smo to riješili...“
Dohvati fascikl s druge strane stola i namjesti ga ispred sebe, spajajući jagodice svojih prstiju.
„Ako mislite da možete surađivati i prionuti na posao koji ne obećava biti lagan, ni kratak, ali obećava izvjesno mjesto u povijesnim knjigama, zamolit ću vas da se refokusirate i koncentrirate na zadatke koji su vam namijenjeni.“
Anna kroči naprijed i pred starog povjesničara položi omanji fascikl.
„Sir Davies, kao što sam već rekla, vas ćemo trebati na terenu“, Cassandra je opet bila oličenje pribranosti, „pod zemljom, na koljenima, rame uz rame s našim arheolozima, onako kako to činite najbolje. No, prvo, Emmet. Vaše su nam usluge također od velike važnosti budući da nas informacije do kojih vi trenutno možete doći, dotičući grobnicu ili njene predmete, dovode u golemu prednost štedeći nam vrijeme, financije i resurse.“
Sir William podigne znakovit pogled, ali Cassandra Franopoulos trenutno podigne dlan.
„Kao što sam već rekla, potrebna nam je suradnja obje vaše akademske zajednice, bez obzira na njihove razlike. Ni jedno drugo otkriće na svijetu nije zahtijevalo tako ekstenzivno propitkivanje i besprijekoran zaključak, kao ovo.“
Anna se ponovno približi stolu.
„Emmet, molila bih vas da nam odmah pružite svoje usluge“, reče Cassandra sada nešto blažim tonom. „Znam da je naglo, ali bojim se da nemamo mnogo vremena. Otkriće poput ovoga ne može dugo čekati. Svijet nema toliko strpljenja.“
Na znak svoje nadređene, mlada žena iz kožne torbe izvuče metalni spremnik i spusti ga na stol. Bio je tek malo veći od dlana, opasan elastičnim trakama kao dodatnim zaštitama.
„Na samom ulazu u grobnicu stajalo je koplje, isto ono koje je prikazano na mnogim crtežima i slikama Atene. To je najdalje što smo išli.“
„Još niste ušli u grobnicu?“ upita Emmet začuđeno.
Cassandra odmahne glavom.
„Razumjet ćete, u našoj zajednici postoji izvjestan strah... Provaliti u grobnicu same boginje Atene, bez razmišljanja ili pojačanih mjera opreza...“
„Posve shvatljivo“, nadoveže se Sir William, i sam izgledajući kao tmurno nebo. „Sjetite se samo što se dogodilo pri otvaranju Tutankhamanove grobnice, a on se samo pretvarao da je božanstvo!“
„Upravo tako“, Cassandra uzdahne, pa se ponovno obrati mladome muškarcu. „Emmet, zamolila bih vas da analizirate artefakt pred vama. Uzmite svo vrijeme koje vam je potrebno. Tek po vašem dobrom sudu, ulazimo u grobnicu.“
Iako mu to jamačno nije bilo po volji, Sir Davies progutao je naviruće gorke riječi i šutke se nagnuo naprijed kako bi imao bolji pogled. Anna oslobodi spremnik zaštitnih traka, otvori njegov gornji dio, pa ga nježnim, gotovo plahim pokretom, okrene prema gospodinu Walkeru poput škrinje s blagom.
Emmet osjeti kako ga oblijeva poznati osjećaj iščekivanja i nestrpljenja, kao i uvijek kada je trebao zaroniti u nemirne vode prošlosti. Njegov ga je dar blagoslovio sposobnošću koju su tek rijetki posjedovali, ali upravo zbog težine tog saznanja, svaki put kad ga je iskorištavao, činilo se kao prvi put.
Na njegovo iznenađenje, vrh koplja nije izgledao onako kako bi tisućljećima zakopan i zaboravljen artefakt trebao izgledati. Nije bio pohaban, otrcan ni nagrizen zubom vremena. Naprotiv, na crvenom je baršunu izgledao sjajno i glatko kao da je tek iskovan, blistajući snagom koja se mogla opisati samo kao božanska. Emmeta preplavi plima strahopoštovanja i divljenja. Skrivajući nervozu koja mu se tiho prikrala iza šije, puhne u prste desne ruke uzdajući se, kao i mnogo puta prije ovoga, da mu to donosi sreću, pa polako, sasvim polako, dotakne glatku površinu vrha koplja.
Reakcija je bila trenutna; vrtlog vremena usisao ga je u bezdan. Više nije osjećao svoje tijelo ni prostoriju u kojoj se nalazio, tek bezvremenske struje koje su ga odnosile daleko od onoga što je bio. Prizori koji su mu se izmjenjivali pred očima ponašali su se kao brzonestajuće filmske trake, obojene svojom živošću i obavijene nevjericom koja se nekako prikrala kako bi sudjelovala u ovoj vožnji. Emmet je izvana djelovao bezizražajno i isključeno od stvarnosti, ali iznutra, prolazio je sve ono što je prolazilo to koplje. U svojoj je ruci osjetio njegovu moć, od krvavih bitki sa samog Olimpa, do slavlja zahvalnog naroda. Njegov se um, ograničen ljudskim poimanjima, mučio s najnovijim saznanjima odbijajući ih prihvatiti; Emmet je plutao izgubljen u bojama, mirisima, okusima i doživljajima izvan okvira ljudskog roda. Nije znao koliko dugo je bio izvan sebe, ali u jednom je trenutku osjetio kako ga stvarnost i sadašnjost zdušno vraćaju natrag.
Trepnuo je i osvijestio gdje se nalazi.
Uto je primijetio da je na njegovoj ruci počivala Annina.
Podigao je pogled, još umrljan prizorima kojima je upravo svjedočio, i našao njene intenzivne zelene oči.
„Molim te, zaštiti me.“
I opet, kao u reprizi, Emmet je vidio njezin električni pogled kroz vjekove, sva doba kroz koja se kretala, sva tijela u kojima je obitavala i sva imena pod kojima se skrivala, i mogao se zakleti da joj na vrhu glave umjesto pomno začešljane kose može vidjeti bojnu kacigu, a na ramenu sovu.
„Emmet?“
Kroz magle prošlosti i sadašnjosti, provukao se Cassandrin glas. I ona, i Sir Davies, gledali su ga sa zabrinutim izrazom lica.
Sva snaga svijeta bila je potrebna da Emmet Walker otrgne pogled sa žene koja mu se skrovito, gotovo stidljivo smješkala u pozadini prostorije, a još veća da, mimo svega za što se zalagao, na čemu je radio i što je predstavljao, preko svojih usana prevali riječi koje će ga pratiti do kraja života:
„To nije ona. U grobu nije Atena.“