Search

"Dobar dan, izvolite?"


Među ostalim stvarima koje su mi pogrbile ramena zadnjih mjeseci, povratak u prošlost pokazao se kao krajnje tvrdoglavo breme. Godinama sam sustavno radila na tome da se maknem od konobarenja, premda i dalje mislim da nema ništa loše u tom poslu. No, mojoj prirodi - koja je u nijansama više introvertna nego ekstrovertna - više odgovara mirnija sredina; mjesto na kojem nema žamora, buke, skrovitih pogleda i neutemeljenih žalbi što gostiju, što kolega. Da se razumijemo, svaki posao nosi svoje izazove i trzavice, ali konobarenje, kao uslužna djelatnost izravnog kontakta s različitim osobnostima u svakoj minuti smjene, nosi posebnu težinu. Onu koja grbi leđa i, ako ćemo iskreno, noseve – ako radite u kakvoj ozloglašenoj birtiji u kojoj staklar svaki tjedan ima posla.



„Dobar dan, izvolite?“ – rečenica je koju nisam izgovorila od 2015. godine, a koja će mi, u naredno vrijeme, obilježiti svaki dan.

U idealnom svijetu mogla bih živjeti od svog pisanja barem skromno, ali želje su jedno, stvarnost drugo, a Republika Hrvatska nešto sasvim treće budući da se aktivno trudi da to onemogući što većem broju umjetnika. Sigurna sam da negdje u pozadini postoji 'Ministarstvo suzbijanja umjetnosti' ili DOSTA, 'Državno Onemogućivanje Svih Tandijema Amaterima-umjetnicima'; to bi objasnilo mnogo. Dobiva li naša država proviziju svjetskih velesila za svaku sabotažu pisca i slikara ili osobnu zadovoljštinu saznanja da je zemlja radnika, a ne „neradnika“, ne znam, ali tu želju da živim od pisanja odavno sam otpisala (pun intended!) i, zajedno sa željom da imam zasluženu mirovinu, smjestila u isti folder u mozgu u kojem čuvam ideje za svoje knjige. Folder zvan 'Bujna mašta'.


Posežem upravo za tim omiljenim mjestom i zamišljam svijet u kojem svojim uslužnim upitom, kojim primam narudžbu za piće, zapravo primam narudžbu za pisanu riječ.

„Dobar dan, izvolite?“ – pitam gošću koja sjeda sama u sjenoviti dio terase, i izvlačim blok i kemijsku iz pregače. Čini se blago nervoznom, što odmah potvrđuje svojim odgovorom.

„Dobar dan. Dajem otkaz na poslu.“

„Dobro, dobro. Koliko dugo ste tamo radili?“

„Dvanaest godina.“

Kimam glavom dok papir škripi pod mojih hitrim potezima. Svaka informacija cijenjene gošće donosi čitavu raskoš konačnog proizvoda.

„Trebat će mi barem sedam anegdota, recimo, četiri nelijepe koje su vas navele na takav potez i tri simpatične, duhovite, akonto kojih ćemo dati težinu nostalgiji. Opis vašeg radnog stola, rutina kojom ste balansirali karijeru i osobni život i, možda, tek toliko da osvježimo cijelu stvar, marka auta koji ste vozili na posao i vaš omiljeni doručak?“

„Vozila sam se javnim prijevozom."

„Još bolje! Uzet ćemo situaciju-dvije i iz tog polja!“

„Zvuči dobro! Koliko dugo će vam trebati da napišete priču o mom radnom vijeku?“

„Tri sata. Netko će za par minuta pokupiti vaše odgovore.“

„Hvala vam!“

Okrećem list bloka i samu sebe prema paru koji je upravo sjeo, dva stola dalje.

„Dobar dan, izvolite?“

„Dobar dan! – odgovaraju sinkronizirano, hvatajući se za ruke. Upravo smo saznali da ćemo dobiti bebu nakon sedam godina pokušavanja!“

Skoro mi ispadaju blok i kemijska od ushićenja.

„Ama divno! Čestitam!“

„Supruga ima težak sindrom policističnih jajnika i k tome, godinama se mučila s Bartholinijevim žlijezdama. Doktorica koja nam je pomogla, dolazi kao preporuka od naše pekarice iz susjedstva!“

Smiješim se dok prenosim njegove riječi na papir.

„U redu, u redu. Trebat će mi suprugina medicinska dokumentacija, vaša lista potencijalnih bebinih imena i raspored vaše kuće, je li, zbog dječje sobice! Ja bih tu dodala malu ilustraciju bebinog kutka, i imam prijateljicu baš za takav posao!“

Suprug već izvlači svu potrebnu papirologiju iz torbe.

„Čuli smo da ste temeljiti, već imamo sve!

„Jako smo uzbuđeni supruga briše suzu koja joj navire. Hvala Vam što ste dio našeg putovanja!“

Gutam knedle dok ih pozdravljam i skakućem do stola za kojim se smjestila četveročlana obitelj.

„Dobar dan! Izvolite?“

Tata se sav napuhao.

„Moja je mala prvakinja u klizanju!“

„A zato se ti meni smiješiš tako široko! Osvojila si neko prvenstvo?“ – namigujem djevojčici.

Malena kima glavom i sramežljivo se povlači u svoju stolicu. Mama uskače, željna uključiti i starijeg sina.

„A Borna ovdje, primljen je u košarkaški tim u svojoj školi!“

„Da se ti ne prezivaš Jordan, možda?“

Obitelj se smije, ali tatin ponos daje do znanja da ne puca na ništa manje pothvate. Usmjeravam svoju kemijsku upravo prema njemu.

„Želite li fokus samo na djeci ili da uključim vas i suprugu?“

„Sve, sve! Čitavu obitelj, dodao bih djedove i bake, također!“

Kimam glavom, šrvljam i govorim:

„Velik je to posao. Dvodnevan, čak.“

„Nije problem, vratit ćemo se! – viče tata, crven u licu od puhanja. Ima tu štošta za ovjekovječiti!“

Pozdravljam veselu obitelj i odlazim do šanka.

„Jedna priča o završavanju dugog radnog vijeka, jedna o dugoočekivanoj bebi i jedna obiteljska, velika.“

Kolega klima glavom, pa hvata laptop, punjač, bocu vode, školski sendvič, jednu jabuku i slušalice za uši.

„Trebaš još nešto?“

„Samo pokupi odgovore one ženice tamo, i ove obitelji, pa mi ih dobaci da ne prekidam proces pisanja.“

Kolega poslušno napušta šank nad kojim police, umjesto boca pića, sadržavaju pisaće mašine i bežične tipkovnice. Tamo gdje bi stajale šalice, tanjurići i šećer, stoje kemijske i olovke svih zamislivih boja, a na mjestu šarenih čaša i slamki stoje kožne bilježnice koje čekaju biti ispunjene. Možda ne bi bio kafić 'gdje ti svi znaju ime', ali bi bio kafić u kojem ti ime ostane ovjekovječeno.


Ovih ću dana izricati svoje prve 'Dobar dan, izvolite?' nakon pet godina. Poslužit ću pića ljudima koji prolaze otkaze, dane ili dobivene, parovima kojima je beba tek ostvarena ili još neostvarena želja, te mladim obiteljima koji veselo slave velike školske pobjede. Poslužit ću mladića i djevojku koji se tek zaljubljuju, par koji se približava svom srebrnom piru, učitelja koji se hrva s preplavljujućim poslom educiranja nove generacije, zaposlenog vodoinstalatera i kakvu umjetničku dušu. I, premda ću svome kolegi za šankom prenijeti njihove želje glede toplih napitaka ujutro ili onih hladnih popodne, u glavi ću pisati njihove priče živeći jedino onako kako znam – pišući i kada ne ispunjavam riječima papir.

166 views

© 2020 by Tanja Radman