Dvorac Plavetnila

Kule dvorca stršale su između gorostasnih zelenih obronaka poput polomljenih koplja. Led se nijemo granao impresivnom višekatnom građevinom poput živuće paukove mreže, dok je odsjaj mora na zidovima od stakla nestajao pod ozeblom najezdom.

Kad je Smalt izašla iz šume, prvo što je primijetila bilo je da vidi vlastiti dah. Čelo joj se nabralo, a oči razrogačile u brizi. Tek kad je osjetila vjetar kakvom nije bilo mjesta u ovom kraljevstvu, podigla je pogled i na brdu ispred sebe ugledala porod same zime.

Pletena košara s bobicama i ljekovitim biljem ispala joj je iz ruku. Njoj naočigled, dom njezine gospodarice, njezine obitelji i nje same, pretvarao se u ledom okovani zamak. Potrčala je trenutno zaboravljajući na jutarnju berbu i sve zadatke s kojima je imala ispuniti dan. Srce joj je bubnjalo dok su joj se crne misli vrzmale po glavi. Nije vjerovala vlastitim očima.

Zelene površine perivoja bile su posute injem, svjetlucajući na dnevnoj svjetlosti kao da su prekrivene finim prahom samljevenog dragog kamenja. Smalt je osjetila olakšanje kad je u trku okrenula glavu prema moru što se prostiralo s istočne i zapadne strane Dvorca. Njegova se površina bezbrižno talasala, još ni ne naslućujući rastuće zlo.

Stigla je do vratarnice, dvije oble kule koje su se impozantno nadvijale nad pridošlicama. Inače su bile simbol dobrodošlice i dobre namjere. Sada su izgledale kao ulaz u zatvor iz kojeg nije bilo izlaza. Snijeg se već lijepio na njihovu zaleđenu površinu, lijeno lelujajući na hladnome vjetru.

– Otvaraj! – zavikala je Smalt u smjeru desne kule. – Odmah otvaraj!

Jedna je glava promolila kroz najniži prozor, kacige i brkova osutih bijelim pepelom.

– Smalt, što se događa!?

Zavrtjela je glavom.

– Nemam vremena za objašnjavanja, Tergere, moram hitno do Gospe Cerulie!

Stražareva je glava nestala u tmini kule. Smalt je primijetila da su strijelnice već nestale pod slojem leda što se bezobzirno smještao u tuđini. Zapitala se jesu li svi stražari jednako izgubljeni ili su se već pokrenuli? No, uto je shvatila da ovo potonje nije bilo moguće, jer ovakvo se što nikada nije dogodilo.

Za tili čas, veliki se pokretni most stao spuštati. Komadići leda nevoljno su otpadali s njega, kao da ih se silom trga iz udobnosti njihova nova doma.

Čim je vrh mosta tresnuo o tlo zveckajući promrzlim lancima, Smalt je nastavila trčati najbrže što je mogla, ujedno procjenjujući nastalu štetu. Većina je dvorca već bila obojena kisom zime i urešena njegovim okrutnim ornamentima, ali…

Još nije prekasno, pomislila je.

Proletjela je kroz unutarnje dvorište u kojem se snježni prekrivač smještao, pa ravno kroz raskošno urešen luk s reljefnim prikazima Plave božice što je krasio glavni ulaz dvorca. Svom je snagom gurnula masivna vrata koja su bila odškrinuta, pretpostavljala je, zbog izbezumljenosti odbjeglih stražara, i izbila u Veliku dvoranu.

Istog je trena začula tugu oko sebe. Tek u tišini njegove utrobe, začula je njegove muke.

Dvorac je zapomagao pod zagrljajem leda što ga je pritiskao poput udava. Škripa koja se prolila po njegovoj unutrašnjosti, tek je zapljusnula Smaltino srce kad je i sama osjetila nelagodno zatezanje. Progutala je knedlu i požurila ka masovnom stolu sa stotinu sjedećih mjesta. Panično je pogledavala između stolica i oko stola, prelazeći prstima po svim površinama kao da pri svojoj potrazi ne vjeruje samo očima.

Tek nakon nekoliko trenutaka, pronašla je ono što je tražila: veličanstveni drveni sanduk od božikovine nalazio se u sredini prostorije, podno postolja na kojem je njena gospodarica sjedila u posebnim prigodama. Smalt ga je otvorila, zgrabila ljubičasti pokrivač kojim se trenutno ogrnula, pa ponovno udarila u trk.

Grižnja savjesti nije ju imala kad ujesti. Sada nije bilo bitno što se okoristila tuđim posjedom, čak ni onim kraljevskim.

Poslužila se prečicom; projurila je kroz kuhinju u kojoj je sve mjedeno posuđe bilo razbacano ili odbačeno u panici i strahu, prekriveno tanašnim slojem leda koje je na njemu oštrilo zube. Plamen u kaminu već je odavna izdahnuo, a pepeo sažvakan u zimskim čvaljama.

Iz kuhinje je Smalt izbila na pomoćno stepenište što je vodilo u najvišu dvorsku kulu. Bilo je to s druge strane od onoga glavnog, strmije i teže za penjanje, ali znatno je kratilo vrijeme. Kameni hodnik u kojem se nalazilo, bio je toliko hladniji negoli jutros kad ga je napustila, da su joj zubi zacvokotali. Zastala je na sredini spiralnog stepeništa kako bi uhvatila dah, i na tren se zagledala kroz jedan od uskih prozora. Zelenilo perivoja već se izgubilo, dok se plavetnilo mora još hrabro držalo.

Smalt je drhtavom rukom dodirnula zaleđeni zid na čijoj su se površini ocrtavali mutni obrisi gotovo pa nepoznatog krajolika. Njeni su prozirni prsti sada škripali gotovo unisono s njim, tjerajući joj i brigu u trk. Stisnula je drhtave zube, uzdahnula i nastavila se penjati stepenicama prateći lelujavi putokaz svoga daha. Kad se konačno našla pred vratima kojima se bila namjerila, i latila se kvake, brzo je povukla prste u sigurnost toplog prekrivača. I na njemu se led širio poput ozeble zaraze koja je gladno zarivala zube u sve čega se mogla domoći. Škripa se sada širila njenim tijelom koliko i hodnicima koji su jecali pod snagom hvalisavog leda. Smalt se počela bojati.

Pucketavi su zvuci najednom ispunili pusti hodnik bojajući ga jekom; tek što je rođen, led oko okna već je umirao pod škripom otvaranja teških vrata. Smalt je nesigurno provirila u unutrašnjost odaje, kad je začula šapat koji je doplutao do njenih ušiju:

– Uđi.

Pošto je kročila preko praga, masivna su se vrata krenula štekavo zatvarati, kao da odbijaju samu mogućnost još jedne prisutnosti. Nešto u njihovoj suviše sporoj kretnji koja kao da je pjevala o predaji, ukazalo je Smalt na težinu situacije, čak i više od ove kanonade zime.

– Moja Gospo… – zaustila je, ali glas ju je brzo izdao.

Vladarica Plave Kuće i Boginja Plavetnila, Cerulia, stajala je ispred staklenog zida, gledajući kroz ono malo čistog prostora koji led i inje još nisu proždrli. Pogled joj je bio uprt prema moru što se prostiralo podno planina.

– Gotovo je, Smalt.

Činilo se da je blistanje Cerulijinih očiju bilo sve što se na njoj pomicalo. Njena nebom izvezena haljina što je inače lepršala u smjeru oblaka, samo se skutrila u par mrtvih nabora.

– Rekao je da se neće vratiti.

Čak je i zvono njenoga glasa minulo, kao da je njihalo privezano žicom za njegove brončane rubove. Smalt je nesigurno koraknula naprijed, osjetivši neopisivu bol u svakom članku i zglobu. Istovjetno, dvorac je zavapio zanjihavši se pod teretom zmije koja ga je svojim stezanjem obećavala slomiti. Smalt je stegnula čeljust dok i ona nije potmulo zaječala, pa se približila osamljenoj gospodarici.

– Moja Gospo, – pokušala je ponovno, glasom tanašnim poput mraza što je kitio kutove odaje. – Vaš dom. Umire.

Cerulia je zatvorila oči i sporo, vrlo sporo nagnula glavu na stranu kao da ne može podnijeti teret u njoj. Smalt je primijetila svjetlucanje biserja u kovrčama njezine plave kose što joj se protezala do polovice leđa, i pahulje na visokom ovratniku svijetloplave haljine.

I njezina se gospodarica pretakala u zimu.

– Sve umire. – šapnula je još uvijek zatvorenih očiju. – Pa i ljubav koju rodimo za drugoga.

Drhtaj je prožeo dvorac pomičući svu njegovu masovnost. Jeziva škripa prolomila se njegovim dvoranama, konjušnicama, kuhinjama, ostavama i vrtovima. Smalt je osjetila žmarce kako joj histerično jure niz tijelo tražeći izlaz iz ove neprilike. Bol koji ih je popratio, sad je bio nepodnošljiv.

– Gospodarice… – koraknula joj je bliže i pružila svoj otvoreni dlan. – I ja umirem s njim.

Cerulia je otvorila oči kao da se budi iz sna, i zagledala se u ispruženu ruku. Jedan su tren ostale maglovite i nedostupne, ali kad su shvatile da su crte Smaltina dlana naizgled oživjele, rastegnule se do njezinog ramena i gramzivo posezale za njezinim uplakanim licem, naglo su se promijenile. Pogled koji je izronio iz tog sivila bio je kristalno plave boje, preslika čistog ljetnog neba.

– Žao mi je, Smalt. Žao mi je. – šapnula je Cerulia, pokrivši njen dlan svojim.

Iz njezinih je dugih, blijedih prstiju suknula plavičasta svjetlost prolijevajući se po ruci i tijelu njezine podanice, krpajući nastale pukotine. Vrlo se brzo raširila žureći svakom pedlju odaje učiniti isto.

Smalt je odahnula s olakšanjem, zakrpanog tijela i ohrabrenog srca.

Nije bilo prekasno.

Iz Cerulijina je oka kapnula osamljena suza, i pretvorila se u ledeni biser prije no što joj je kliznula s obraza.

– Za mene jest prekasno, – rekla je slomljenoga glasa, kao da ga je netko raskomadao. – Ali za vas nije. Jedino što vas može razbiti jest bol poput ove. Ali nikada neću dopustiti da se takvo što dogodi.

Plavo se svjetlo iz njezine bijele ruke rastegnulo i raširila s odaje na sve kutove i perivoje dvorca. Smalt je pogledala kroz stakleni zid, i zgroženo shvatila da Vladarica Plave Kuće nije obustavila infestaciju svoga svijeta. Naočigled, sloj leda sada je gladno prekrivao mreškavo more, zaustavljajući njegove struje i život između njih.

Kad je vratila oči prema svojoj gospodarici, naišla je na nijanse plave koje nije prepoznala.

Cerulia je ponovno sanjivo nagnula glavu na stranu dok je njezina magija pretvarala kraljevstvo smiraja, snage i stabilnosti u dom nedokučivog, nedodirljivog i nepovjerljivog. Odjednom, sve što je bilo nekada postalo je zauvijek izgubljenim, a sve što je tek trebalo biti činilo se zauvijek neizvjesnim.

Smalt je zaklopila oči, obuzeta strahom i nevjericom dok se njezino tijelo, satkano od istog stakla od kojeg je načinjen i sam dvorac, ponovno počelo škripavo zatezati.

Ovoga puta, jedina bol je bila u njezinom srcu.

Možda bi bilo bolje da ih je led sve slomio u komadiće.