Search

Fantasy, pokćerka u obitelji žanrova

Prema prihvaćenim definicijama, fantasy je žanr koji sadržava magične i nadnaravne elemente koji ne postoje u stvarnome svijetu; kao spekulativna fikcija, nema znanstvenog uporišta kao što bi to imao SF. Premda postoje razine fantastike, ona najčešće podrazumijeva svjetove magije, čarobnjaka i magičnih stvorenja, često inspiriranih poznatim nam folklorom i mitovima.


I upravo je to razlog zašto neke čitatelje snažno privlači, dok druge jednako snažno odbija.


Su An, Artstation



Primarna ljepota fantasy žanra je što autoru daje gotovo potpunu slobodu u stvaranju. Krave koje daju isključivo čokoladno mlijeko? Može. Čarobnjaci koji čaraju samo kašljanjem? Zašto ne? Planet na kojem žive ledena bića koja rigaju vatru? Nema problema. Očito je da pretjerujem, ali nadam se da vidite na što ciljam; nešto što je u stvarnome svijetu apsurdno, u nestvarnom, ako autor odradi dobar posao, može biti vrlo uvjerljivo. Dok u fantastici autor ima gotovo neograničenu slobodu pustiti mašti da divlja, u svakom drugom žanru, ta se sloboda mora znatno ograničiti. Primjerice, u krimiću je nemoguće stvoriti lik inspektora koji samo pri pogledu na mjesto zločina zna točno tko ga je počinio i gdje se trenutno skriva. Nerealno je! Ali, u fantastici je to ne samo moguće, nego i očekivano. U fantastici želimo maštovite i kreativne događaje koji, premda to nisu, istinski djeluju stvarno! Recimo, u mom serijalu postoji lik koji posjeduje moć 'čitanja' objekta ili osobe pukim dodirom. Dakle, on bi doista mogao riješiti zločin u pitanju samo jednim dodirom svoje ruke! E sad, upravo zbog takvih sposobnosti ne bi imalo smisla tako moćnog karaktera staviti u poziciju ubogog inspektora u krimiću, jer bi završio slučaj i prije nego bi potpuno pregledao mjesto zločina, a to znači da čitatelj ostaje zakinut za napetu i dovoljno intrigantnu radnju. Upravo zato autor ima nezahvalnu, ali nevjerojatno zabavnu zadaću da ga smjesti u nemjerljivo težu poziciju, s daleko težim zadacima. Lik takvih sposobnosti, dakle, neće pomagati MUP-u preko dana, a lokati preko noći preopterećen činjenicom da se njegovi kapaciteti adekvatno ne iskorištavaju - već će biti na fronti sudara svjetova ili nešto jednako dramatično gdje je snaga njegove moći proporcionalna veličini radnje.


Antonio J. Manzanedo



Ako je baza priče fantasy, onda se ona često sastoji i od nekih drugih, čitatelju poznatih aspekata. Tako fantasy, u svojoj naravi, može biti romantični, povijesni, akcijski, horor, pa i isprepleten sa SF-om. Sve ide. On je kao kruh, Božemiprosti jednostavne usporedbe, ali stvarno, kruh paše jednako uz pileću juhu koliko uz grčku salatu ili Nutellu. U mom slučaju, radi se o povijesnom segmentu. Fantastike, ne kruha. Kruh koji vuče povijesnu konotaciju definitivno obećava trovanje hranom... Dakle, ako me pratite, poznato vam je da me Dubrovnik inspirirao na pisanje priče koja je zabavna i neuobičajena, ali edukativna. Moderna. Tako je nastao moj serijal Lex Legis, s otprilike 20% povijesnih segmenata, a 80% čiste fantastike - u želji da čitatelje naučim nešto što sam i ja s oduševljenjem naučila, dok ih istovremeno zabavljam i nakratko odvlačim od briga stvarnog svijeta. Jer, to mi autori zapravo i radimo, bez obzira na odabrani žanr. Naša sposobnost pripovijedanja pretvara se u pravu malu misiju krađe pozornosti čitatelja koju bi inače usmjerio na nešto drugo.

Nenamjerno, ali vrlo često, svojim djelima čitatelju nudimo sigurnost da će, dok je uronjen u našu priču među koricama, imati sklonište od oluja koje 'vani' divljaju, a ako ih nema - da će pronaći nešto što će zauvijek nositi sa sobom. To 'nešto', čitatelj često uopće ne očekuje, pogotovo ne od fantastike, i tu leže njene najveće snage. Ona je toliko više nego što se misli da jest!


Žanr samo za djecu? Da, ako njegujete dijete u sebi!


Među pobornicima beletristike koji ne čitaju fantasy često vlada duboko ukorijenjeno mišljenje da je isti samo za djecu i mlade. Pretpostavljam da tome kumuje činjenica da u tom žanru dominira nerealan aspekt čarolije. Svi znaju da magija ne postoji, pa su priče u kojima je živa koliko i likovi, jamačno neozbiljne i dječje, zar ne? Ne! Fantasy može biti jednako ozbiljan žanr kao i bilo koji drugi. Zapravo, on često i sadržava sve ono što čitatelji radije biraju u drugim žanrovima, i akciju, i romansu, i dramu, što god vam padne na pamet! Jer, u fokusu fantastike može biti magija i čarobnjak koji njome raspolaže, ali i ne mora. Najbolji je primjer planetarno popularan Game of Thrones (referirat ću se na seriju s obzirom na to da još nisam pročitala knjige). Možete li se sjetiti svih scena koje su sadržavale magiju? Isključimo sve prizore sa zmajevima, da olakšamo stvar. Nema ih tako mnogo! A opet, spomenuta se serija klasificira kao, pogodili ste, fantasy! I što vidimo iz tog primjera? U njemu nije nedostajalo ničega što volimo u drugim žanrovima.


Nedavno sam u jednom TV intervjuu slikovito bubnula kako se u vožnji književnom scenom, fantasy našao strpan u prtljažnik; čini se kao da su svi ostali žanrovi kao putnici udobnije smješteni i imaju priliku uživati u vožnji. Fantasy tamo u prtljažniku možda ne zna kamo ide, ali stiže na destinaciju kao i svi ostali, samo ne zna kakav je točno put prevalio, a i posljednji je pušten iz auta. Smiješna mala usporedba, ali bojim se da je tako, barem na našim prostorima. Hrvatska, kao i regija, kao da se ne može odlučiti kako stoji s tim specifičnim žanrom. Malo bi, pa malo ne bi. S jedne strane, ona je jedna od najbogatijih zemalja u Europi po broju SF & Fantasy konvencija, a s druge strane, mnogi čitatelji, blogeri, kritičari i influenceri fantastici jednostavno ne žele dati šansu. Možda nam se, ipak, približava vrijeme u kojem će fantasy dobiti svoje mjesto pod suncem i pažnju koju zaslužuje.


Ta ipak, omogućava nam toliko toga što stvarni svijet ne može, sve i da hoće!


Nicholas Jiang, Artstation



132 views0 comments

Recent Posts

See All