Search

No sikiriki

Kao i mnoge od vas, i nas je koronavirus bacio na koljena. Oslanjajući se na turizam, nesvjesni opasnosti koju ta labilnost donosi, ostali smo bez svojih poslova pa, u pokušaju da spasimo ostatak ove godine, odlučili smo se na radikalan potez – privremeno odvajanje.

Dok je D. ostao u Dubrovniku pokušavajući postaviti svoj posao na noge, spasiti što se može spasiti, ja sam otišla u Zagreb u pokušaju da uberem plaću ili dvije prije nego što odlučimo kako dalje. Iako smo svjesni da se nalazimo u situaciji koja se slično manifestirala svima oko nas, razočarani smo što se nismo pametnije naoružali na borbu sa životom. Trebali smo biti svjesni da je turizam prenestabilan da bi glumio stup kuće. Ispao je, radije, klimavi stol u blagavaonici nego ijedan ključan dio kućanstva, i to smo naučili na najgori mogući način.




Ove smo godine trebali kupiti kuću. Zapravo, stambeni kredit nam je bio procesuiran i odobren, i tek što je trebao biti isplaćen, nastupio je 'lockdown' i svijet je stao. Kao i mnoge druge institucije, banke su ostale paralizirane pod posljedicama višemjesečne stagnacije, i sada se ne mogu odlučiti mogu li ili ne mogu davati nove kredite. Godina koja je mnogima, pa tako i nama, svojom savršenom matematičkom ljupkošću obećavala prosperitet i svježe početke novog desetljeća, ispala je tek iluzija; 2020 će ostati zapisana u povijesnim analima kao godina preživljavanja, a ne življenja.


Moj povratak u Zagreb nakon osam godina života u Dubrovniku bio je emotivan i težak. Ne samo da je mom partneru i meni teško pao rastanak nakon gotovo pet godina neprekidnog druženja, već sam doživjela i mali kulturni šok. Smiješno, znam, pogotovo kada to dolazi od osobe koja dolazi upravo iz ovih krajeva, ali čuti drugi dijalekt i trudeći se njemu prilagoditi nakon osam godina govora s talijanizmima, i upijajući način življenja koji se drastično razlikuje od onog na jugu, isprva sam imala dojam da sam preselila u inozemstvo, a ne šestotinjak kilometara sjevernije! Zato, za potrebe ovog privremenog života, ostavila sam svoje ombrele, persijane, kukumare i pozdrav 'Adio' sa svojim partnerom koji čuva svo moje stečeno blago, kako bih posegnula za kišobranima, žaluzinama, krastavcima i 'Doviđenja' nakon dugo, dugo vremena.





No, smještena u dom pun topline manje zbog njegove orijentacije, a više zbog ljudi u njemu, bacila sam se na traženje posla hodajući od vrata do vrata sa životopisom koji se nađe na pultu kebabdžinice koliko i na šanku kvartovskog kafića. Iako njegovi zadnji redovi svjedoče o zadnjih šest godina rada po agencijama, hotelima i s osobnim turističkim turama, ovo teško vrijeme ne dopušta biranje. Posao je posao, to je neosporiva činjenica, i moj trud da se maknem od tacne koju nikada nisam znala nositi bez nervoznog drhtaja u ručnom zglobu, sada postaje nebitnim. Svoje mjesto jednostavno mora ustupiti ustrajnosti da se iz ovoga izvučemo što bezbolnije. O suludim razgovorima za posao koje sam doživjela zadnjih dana ćemo u nekom drugom postu. Vjerujte mi. Zasluženo.


Prvi tjedan u Zagrebu prolazi mi brže nego ljetna žiža u Dubrovniku. Nanovo otkrivanje zagrebačkih ulica donosi mi jednako uzbuđenja koliko i blagu tjeskobu, budući da se sada centrom protežu upozorenja od rušenja fasade, žbuke i cigli s potresom oštećenih zgrada. Misao koliko smo svi propatili ove kobne godine ispunjavala mi je glavu dok sam gledala u vis, kad me jedna mlada djevojka nasred Palmotićeve zamolila da stanem.

„Lepo vas molim, imate li možda da mi date za poziv?“

Bez razmišljanja sam izvukla slušalice iz mobitela i pružila joj ga, te stala sa strane kako bih joj pružila barem nešto privatnosti. Dok je razgovarala s vlasnicom stana u koji je očigledno useljavala sa svoja dva kofera, pitala sam se bi li netko drugi, tko nema predrasude prema njenoj nacionalnosti, samo produžio korak mrmljajući štogod o ustašama i partizanima? Što je još gore, bi li se ona zbog toga loše osjećala ili je toliko navikla na nacionalnu diskriminaciju da je to ne bi ni dotaknulo? Misao na misao, ponijelo me: koliko je to zapravo drugačije od rasizma s kojim se Amerika neuspješno hrva, a koji je sada isplivao na površinu nakon godina i godina potiskivanja ljudskog ugnjetavanja zbog nevažne razlike, kao što je koža? Mlada je djevojka završila poziv, vratila mi mobitel i uz srdačno „Prijatno!“, očito sretna što joj je naizgled propao dan krenuo malo boljim tokom.


Njena mi je zahvala odzvanjala glavom dok sam prelazila preko Cvjetnog trga i o tome kako, zaboga, može nekome smetati izgovor ili tamnija koža drugog ljudskog bića. Moje je duboke misli naglo zaustavio mikrofon ispod nosa.

„Dobardanmožejednopitanje?“

Posve sam smetena i neprisutna, ali odgovaram Indexovoj novinarki da može. I ona i kamermanka su žene što me beskrajno razveselilo.

„Imate li doma klimu?“

„Nemam.“

A imam, naravno, i svako ljeto je palimo tokom toplinskih udara, ali moj je um ispunjen ljudima oko nas koji nose maske, traženjem posla, ljubaznom Srpkinjom i oštećenim zgradama s kojih pada žbuka. Rastrgana između kućanstva kojeg sam napustila i onog u kojeg sam tek stigla, odgovaram u ime ovog drugog.

„Pa čime se onda hladite?“

„Imamo ventilator, to nam je u redu.“

Sad odgovaram u ime svog dubrovačkog doma jer moji cimeri nemaju ventilator, ali moj je um, u kojem sada zvone alarmi da će taj video čitava nacija vidjeti, odlučan da iz kadra odem što gracioznije, bez ikakvog pokazatelja da ne znam što pričam jer se šaltam između dva kućanstva.

„I to vam je dovoljno, ne svađate se?“

„Ne naročito, ne.“

A prepiremo se, naravno, jer D. ne može spavati od buke ventilatora, a meni je nekad prehladno od klime.

„To je to, hvala vam.“

Hvala vama, doviđenja, adio, ne vidjela više ikad kameru u svom životu! Rekla sam sve suprotno od onoga kako jest i sad se žurno okrećem što dalje od Indexovim žena koreći samu sebe; imam skoro trideset godina, kako se toliko uplašim te leće nikad mi neće biti jasno!? Ni par koraka dalje, zbunjena onime što se upravo odvilo, ukopam na mjestu od električnog romobila koji mi je naglo izletio. Dahnem „Pardon!“, a Edo Maajka me glatko zaobilazi i piči naprijed.


Gotovo sam ga mogla čuti kako mi dobacuje „No sikiriki!“ tjerajući me na smijeh. Promašila sam kafić koji sam tražila, ali pronašla sam mir koji mi je trebao.


183 views

© 2020 by Tanja Radman