Pismo tebi

(Priča je završila među 15 pohvaljenih od 217 prijavljenih, povodom natječaja za najljepše ljubavno pismo u organizaciji Knjižnice Sesvete.)

Ljubavi moja,

danas si, kao i svakog jutra, ušao u našu sobu noseći pladanj s doručkom kojeg ćeš mi ubrizgati u venu. Medicinske sestre su te dobro podučile. Na licu ti je, uobičajeno, lebdio smiješak koji mi je poznat već sedamnaest godina, smiješak koji me drži na životu jednako koliko i aparati na koje sam priključena. Možda i više.

Za ovu si priliku obukao svoju najbolju košulju, i zaprljao je mojim tekućim nutrijentima tek što si ih podigao prema stalku s intravenoznom vrećicom. I ja sam se smijala s tobom, mada to moje lice više ne može pokazati. Tvoja je nespretnost bila jedna od stvari zbog kojih sam pristala na drugi spoj, nadajući se da ćeš se i na njemu saplesti o vlastite vezice, zaroniti u ružino grmlje, i nanovo nas lansirati u večer nesavladivih bujica smijeha.

I kroz ovu sam besanu noć prošla lebdeći između valova boli, iščekujući zoru. Postala mi je najboljom prijateljicom, najavljujući svojim ozarenim licem tvoje, kao da mi nastoji pružiti utjehu još taj jedan sat prije nego konačno prijeđeš preko praga. Na začetku još jednog dana, održavaš tradiciju jutarnjeg hihota kojim smo znali resiti kuhinju, prepričavajući jedno drugome svoje luckaste i često nerazumljive snove. Sada se do stropa penje samo tvoj smijeh.

Moj ostaje zarobljen u podzemlju opustošenog hrama koji je moje tijelo.

Dok si se pretvarao da vodimo dijalog o prethodnoj noći, gledao si me s jednakom privrženošću kao kad sam ti umjela odgovoriti, nastojeći nadmašiti tvoje lude sne svojima. Jednako toplo, između naših „razgovora“ pogledom si prelazio i preko sobe koja je nekoć bila naša. Znam da je još uvijek takvom smatraš jer tu držiš odjeću, remenje i satove, i u njoj si gotovo cijelo vrijeme. Ali, više te nema u njoj noćima jer si u sobi pored ove, jamačno okružen kompaktnim uređajima, aparatima, alarmima, ako ne i kamerama, kako bi mogao spremno skočiti na noge čim mi pozli.

Čim moje mašine to tvojima daju do znanja.

Agonijama koje me noću nagrizaju i nastoje proždrijeti čim morfij popusti, odupirem se razmišljajući o obliku tvoga tijela. Ne tako davno, savršeno je prianjalo uz moje kad bismo se spremali napustiti jedan dan, kako bi kliznuli u drugi. Ne tako davno, po tvom toplom dahu na svom potiljku znala bih jesi li zaspao, spremajući se okrenuti čim odvojiš dlan s mog trbuha, jer je to značilo da je bio red da ja grlim tebe.

Nitko ne zna bolje od mene tu tvoju pokretnost.

Nitko ne zna bolje od tebe ovu moju nepokretnost.

Po uobičajenom rasporedu, do ručka bi mi čitao knjigu, ali danas si mi čitao čestitke, razglednice i pisma dospjele na našu kućnu adresu. Smješkala sam se kad si pročitao posebno simpatični bratićev odlomak i smijala se kad si komentirao dobro poznati, jedva čitljivi rukopis luckaste pratete. Sve iznutra. Sve nevidljivo, kao da zapravo ne postojim. Ali, uzvraćao si mi osmijeh i smijao se zajedno sa mnom točno kada je trebalo, savršeno sinkrono, jer čitaš moje oči jednako lako kao retke pod svojim prstima.

Nekad me izluđivalo što bi na meni prepoznao svaku potrebu ili emociju prije no što bih je uopće izustila.

Sad mi to spašava život.

Drugi obrok dana servirao si mi opreznije nego prvi, obučen u kućni ogrtač i djetinji hihot. Šalio si se da ćeš za večeru biti u kupaćem kostimu ako nastaviš prolijevati moje obroke, a ja sam se (iznutra - da, izvana – vjerojatno ne) crvenila na sjećanja vezana uz naša noćna kupanja. Bože, kako mi samo nedostaješ u svoj svojoj cjelini…

Poslijepodne smo proveli razgovarajući na telefon. Pozivi su pristizali iz svih dijelova zemlje, pa i iz raznih kutova svijeta. Uživala sam u šarolikim glasovima obitelji i prijatelja što odzvanjaju prostorijom, ponekad toliko glasni da bi sam zvučnik zaječao. Srce mi se ispunjavalo srećom zbog njihovih radosti i nepodopština, te zahvalnošću što još uvijek svjedočim ljepotama njihovih života. Čak i ovako. Svako toliko si mi namignuo prije no što si drugoj strani rekao da sam poručila nešto prljavo ili zločesto. Tu su salve smijeha bile najglasnije - svi znaju da bih radije skočila u bunar nego ikad rekla išta nedolično.

Do večere sam spavala, izmoždena aktivnostima izvan naše rutine. Sanjala sam živopisne snove zbog kojih sam zaboravila na svoje stanje. U njima vrlo često trčim ili skačem, nakon čega se razbuđujem uzrujana. Mislim da mi zato uvijek potapšaš desno stopalo kad god me posjetiš nakon takvog drijemeža. Već znaš protumačiti i nijanse crvenila na obrubima mojih očiju, dragi moj.

Treći i posljednji obrok moga dana nisi mi servirao u kupaćem kostimu kao što sam se nadala, već u dobro poznatoj trenirci rezerviranoj za filmske večeri. Osmijeh ti je bio širok i raskošan, obećavajući dobar provod. Kad si mi stavljao dodatan jastuk ispod glave kako bi mi pogled lakše obuhvatio televiziju, prstima si mi počešljao kosu jer znaš koliko se grozim čvorova u svojim pramenovima. Zahvalila sam ti na jedini način na koji sam mogla, zagledavši se u dubine tvojih očiju. Odgovorio si mi onako kako samo ti znaš, ljubeći svaki prst moje bijele, obamrle ruke. Pritom se, bez iznimke, uvijek sjetim tvoje davne izjave da su ti one najdraži dio moga tijela, jer pišu stihove i priče u kojima toliko uživaš.

Sada pišem samo u svojoj glavi. Sada pišem samo za tebe.

Moram priznati da se ne sjećam ni jedne točke filma kojeg si odabrao. Uvijek radije gledam tebe nego likove i radnju koji ne postoje. Naša je stvarnost čudnija od fikcije, ali je naša. Dugo sam mislila da nam je vozač kamiona pod kojim sam nastradala pomrsio životne planove, ali s vremenom sam shvatila da sam možda u krivu. Plan nam je bio provesti život zajedno, u dobru i zlu. Dobro smo imali punih petnaest godina. Jesu li zadnje dvije – zlo? Ili su samo drugačija verzija dobroga? Dok pokušavam shvatiti neshvatljivo, brojim svoje blagoslove, i svi su neraskidivo vezani uz tebe. Ponekad me mori što ti to ne mogu dati do znanja, ali ostaje mi utjeha da sam, sve one godine prije no što sam zalegla, revno to činila. Ostaje mi nada da u mojim očima vidiš sve što si uvijek vidio.

Kraj dana uvijek sa sobom nosi manje tuge jer znam da ćeš otići, a više radosti jer znam da ćeš se vratiti. Uvijek se vratiš. Dok si mi ljubio čelo, nos i usne za laku noć, uz uobičajene šapate pozdrava, sva zahvalnost i ljubav koje sam skupljala kroz dan naglo su se izlili iz kalupa mojih očiju. Poljubio si mi svaki obraz sedamnaest puta, onako kao što sam ti ja običavala činiti, po jedan poljubac za svaku godinu koju smo proveli zajedno.

Riječima se naprosto ne može opisati koliko mi značiš, bile one pisane tintom ili mislima.

U dobru, i zlu.

Sretna ti godišnjica, ljubavi moja.