Search

Srdačno, Silvija Strahimir Kraj-čević

Stalno ulazim i izlazim iz faze pisanja blogova iz neprestanog straha da nikoga ne zanima što imam reći. Grubo, znam, ali visoka je samokritičnost fundamentalno svojstvo svakog umjetnika koji se trudi biti što bolji u svom polju. Štoviše, da nisam bila pretjerano samokritična po pitanju svojih knjiga, moja treća ne bi bila nemjerljivo bolja od prve, što je i prirodan tijek stvari; s vremenom i iskustvom, sve si bolji i kvalitetniji u onome što radiš. Ušla sam u tridesete koje, po defaultu, podrazumijevaju veću količinu samopouzdanja i sigurnosti, pa sam si dala na zadatak požuriti taj default bivajući aktivnijom i otvorenijom s onime što želim reći. Većinu toga izrazim u svojim knjigama, na svoj način, ali ovo je moja samozadana godina bloganja (ili radije, njenog pokušaja), pa kak bu - bu.



Ne samo da sam za potrebe ovog bloga izmasakrirala ime našeg poznatog pjesnika koji je, sudeći po postignućima, bio zapravo vrlo neustrašiv, nego sam već u prvoj rečenici spomenula strah. Upravo je on tema današnjeg bloga i u mom slučaju, najveći krivac zašto moj skok u dalj još uvijek nije osvojio olimpijsko zlato. Bronca je sasvim u redu, ali s obzirom na planove i ambicije koje gajim, treće mjesto još uvijek nije dovoljno dobro. Čak i ako niste pisci ili umjetnički nastrojeni i mislite da se možda nećete moći poistovjetiti sa mnom, vjerujte mi, varate se.


Najstrašnija stvar kod straha jest ta što, premda dolazi u bezbroj formi, svima je dobro poznat.


Mogla bih ostatak bloga samo nabrajati sve strahove vezane uz svoje knjige i sve što ide uz njih, ali možda je bolje da jednostavno 'prošećete u mojim cipelama'.


Ponekad sam doživljaj govori više nego što bi riječi mogle.


Krvave riječi


Nema veze što sam se književnom svijetu predstavila s fantasy trilogijom - u tim knjigama ovjekovječene su moje boljke. Štoviše, dvije od tri knjige pisala sam u iznimno lošem mentalnom stanju, tražeći utočište među pisanim redovima jednako revno kao i prije petnaest godina kada sam pisala samo za sebe; prvu knjigu pisala sam nakon prekida jedne veze, a treću u karanteni. Čak bi mi bilo žao svojih likova koji su zato nagrabusili prolaženjem kroz nezamislive situacije, ali utjeha mi je ipak ta što sam im, uz teške situacije, udijelila i karakteristike koje osobno ne posjedujem, ali priželjkujem, poput nemjerljive hrabrosti i brzorastuće snage. Na kraju krajeva, pisci imaju slobodu dati koliko i uzeti. Zvuči bogohulno, ali mi doista jesmo bogovi svojih malih svjetova - stvaramo i uništavamo, a sve između jednostavno namještamo po svojoj volji.


Neovisno o tome što autor piše, uvijek postoji barem mrva straha kada dođe vrijeme podijeliti isto sa svijetom. Pa ipak, ono napisano može biti nešto jednostavno i poznato, svakodnevno čak, ali i nešto nikada prije izgovoreno. Može biti traumatično, bolno, ranjivo, sjetno, nostalgično i ružno, u jednakoj mjeri kao što može biti i sasvim suprotno od nabrojenog. Pisci su intuitivni pripovjedači koji na papir mogu prenijeti stvari koje svi prolaze, ali nemaju snage ili znanja verbalizirati. Ne biste vjerovali koliko je teško neke stvari ostaviti na papiru i tako ih ne samo oživjeti, već iznova i iznova proživljavati, te svojevoljno pustiti da žive zauvijek iako bi ih najradije zaboravili. Istina, ima nešto utješno i iscjeljujuće u tom 'puštanju' ponovno proživljenog i napisanog u veliki bijeli svijet, ali do tog oslobađajućeg trenutka, autora čeka strm i trnovit put prepun boli.


Stranice knjiga koje čitate samo su naoko bijele; mnoge od njih poprskane su krvlju koja je prolivena da bi čovjek preživio, kako bi isto mogao prepričati.


Strah od reakcija čitatelja i kritičara prisutan je i u najsmionijim piscima, barem u tragovima. Naposljetku, jednako je teško svijetu dati na sud pjesmu o teškoj zimi ili istinito svjedočanstvo o zlostavljanju.


Oboje je došlo iz srca, i otišlo kao poklon svakome tko je proživio isto ili slično.


Pravi posao


Prvih nekoliko godina svog spisateljskog uzlaza, na pitanje čime se bavim kao iz topa odgovarala sam da sam turistički vodič. I to je istina. Ja jesam licencirani vodič od 2017. godine i, osim što pomažem dragome u proizvodnji i prodaji srednjovjekovnih replika i mapa, vodim ture po Dubrovniku. Tom se poslu predano posvećujem; čitam i učim, jer to nikada ne prestaje, odlazim na edukativne radionice i na ture svojih kolega kako bih proširila znanje, kemijam, mozgam i eksperimentiram s promoviranjem svog posla, ustajem svako jutro, odlazim na dogovorene ture i trošim nebrojene sate u branši koju sam izabrala kao svoju. Ali još prije toga, od 2015. godine, ja sam i autor, ali to nikada, baš nikada nisam uključivala u svoj odgovor na pitanje čime se bavim. Razlog tome su reakcije koje bi izgledale uglavnom ovako:


"Čime se baviš?"

"Pišem."

"Kako misliš... što pišeš?"

"Knjige. Pišem i objavljujem knjige."

*nervozan smijeh*

"Ali što radiš za pravo? Gdje si zaposlena?"

Slične varijacije uključuju "Ne, ne, mislim na pravi posao!" i "Ozbiljno te pitam!". U našoj je zemlji već dovoljno teško živjeti od umjetnosti i bez toga da oni koji uspješno njome plaćaju svoje račune, nisu ozbiljno shvaćeni. Moram priznati da mi je i dan-danas prvi odgovor čime se bavim, turističko vođenje, a to me isti tren rastuži jer imam osjećaj da sam izdala samu sebe. Pa ipak, pisanje i objava knjiga, koje volim čitava dva desetljeća duže i cijeeeeli spektar više od vođenja tura, zahtijeva isto: čitanje i učenje, jer to nikada ne prestaje, pohođenje edukativnih radionica i promocija drugih autora kako bih proširila znanje, kemijanje, mozganje i eksperimentiranje s idejama i promoviranjem, iskorištavanje svakog slobodnog trenutka za pisanje i trošenje nebrojenih sati u branši koju sam izabrala kao svoju.


Naravno, mnogi bi bili kadri zanemariti tuđe mišljenje i povesti se za vrlo zdravim pristupom 'bitno je što ja mislim o sebi, a ne drugi' ali, češće nego rjeđe, to ne ide tako lako. Ja se, primjerice, tek učim tome. Kao što u pravoj školi nisam bila na većini satova, tako sam markirala i kroz onu životnu, pa sad fino idem na popravni. Strah od toga što će drugi misliti ili reći o meni služio je kao mentalni hendikep velikoj većini mog života. No, kako to obično biva s izmjenama mjesečevih mijena ili godišnjih doba, i kod mene se dogodila smjena...


I to tek nedavno.


Sedam po Richteru


Nedavno sam se našla u ugodnom društvu u kojem se, neizbježno, potegnulo pitanje mojih knjiga. Kako su neki od ljudi za stolom bili moji prijatelji i poznanici, a s nekima sam se znala iz viđenja - Dubrovnik je malen grad - tom se prilikom nije dogodila cijela čime-se-baviš epizoda.


Dogodilo se nešto drugo.


Jedan od kolega vodiča pitao me zašto ne osmislim turu kojom bih predstavljala povijest Dubrovnika zajedno sa svojim knjigama, jer u mom serijalu idu ruku pod ruku. Objasnila sam mu kako imam tu ideju već godinama u glavi, čak i kako bih je točno koncipirala, ali da se bojim da ne ispadnem prepotentna. Jedno je 'Game of Thrones' tura koja objedinjuje dubrovačku povijest i lokacije na kojima se snimala najgledanija serija u povijesti čovječanstva, jer su oba sadržaja monumentalna i privlače stotine tisuća ljudi iz cijeloga svijeta. Nešto sasvim drugo je potencijalna 'Lex Legis' tura koja bi teško privukla čak i hrvatske čitatelje, jer si ne mogu baš svi priuštiti godišnji odmor u Dubrovniku. Nema usporedbe! Zašto bi, nastavila sam, ijedan Britanac, Amerikanac, Španjolac ili Kinez bukirao moju turu koja je dijelom prepričavanje moje fantasy trilogije, a dijelom veličanje dubrovačke povijesti koja ju je nadahnula - kad odmah može platiti ovo drugo, i to sadržajno imati u cijelosti? U razgovor su se uključili i svi ostali za stolom: nije prepotentno, to je nešto svježe i potpuno drugačije, ni jedan drugi vodič to ne može ponuditi, gosti vole originalnost, kombinacija je savršena, stranca bi itekako zanimao Dubrovnik kroz oči domaćeg fantasy autora... ma, nema što lijepoga nisu uputili u mome smjeru, ali ja sam uporno odmahivala glavom, iako su mi dvije od tri knjige već prevedene na engleski i spremne za strano tržište. Nisam takav tip, jednostavno se ne mogu busati u prsa i tvrditi da sam neki 'must-have'!


A onda, moj me Dubo pogladio po kosi i rekao nešto što je uzdrmalo moj svijet otprilike sedam po Richteru:


"Ma nema vam smisla truditi se! Ja bih volio da se barem malo kur*i!"


Nemam pojma zašto me tako jednostavna, osobna opservacija protresla! Nemam pojma ni tko je što sljedeće rekao, ni kamo je konverzacija nastala teći, jer su me nova promišljanja odvela daleko od tog stola i njene žive graje.


"Stvarno, - pomislila sam, gluha za sve ostalo oko sebe - zašto se ja nikad ne kur*im?!"


Odjednom, sve je izgledalo drugačije. Zašto ne bih u istome dahu spomenula i posao za koji živim iako ne živim od njega? Zašto ne bih istaknula svoja postignuća za koje sam naporno radila da bi se ostvarila? Zašto se snebivam biti ono što jesam, i radije polazim za time što okolina od mene priželjkuje da budem? Taj unutarnji potres kao da je porušio moje klimave zidove, ostavljajući samo temelje na kojim sam imala sagraditi nešto trajnije i otpornije. U svojoj šestoj godini nazivanja autorom, već sam primijetila opuštenost i manjak treme u intervjuima i javnim nastupima, što sam jedva dočekala, ako ćemo iskreno, ali iz nekog razloga, još uvijek sam nogu držala na kočnici, umjesto na gasu - kao da bi bilo krivo od mene da nastavim grabiti za svojim snovima.


Nakon te izjave čovjeka koji me poznaje bolje nego itko na planeti, kako bi volio da se barem malo kur*im svojim knjigama, kao da sam se sagledala u drugome svjetlu.


Sjetila sam se kako sam svoje gostovanje u emisiji 'Dobro jutro, Hrvatska' namjerno obznanila na društvenim mrežama tek večer prije, iako sam za njega znala cijela dva tjedna, ali isto nisam javila svojim prijateljima. Oni koji nemaju društvene mreže, saznali su to tek danima poslije jer im je netko drugi za to rekao. I, kao da to nije bilo dovoljno glupo od mene, blog koji sam napisala o tom nevjerojatnom iskustvu, kao i o kupnji kuće i objavi svoje treće knjige, što se sve odvilo u najboljih mjesec dana mog života, nisam objavila da ne ispadnem arogantna hvalisavica! Eno ga još uvijek među 'draftovima', trune poput one vrećice špinata koju uporno kupujemo u nadi da ćemo početi jesti zdravije, pa ga pojede samo vrijeme! Sjetila sam se i svake slične prilike kada sam potisnula osjećaje ili riječi koje sam htjela izraziti kako ne bih ispala gladna pažnje/umišljena/arogantna, kao da mi je netko poklonio sve što imam, kao da sam ukrala nešto, prisvojila tuđe ili mi je sve ovo na gotovo samo palo u krilo. Pa, 'bemu miša - počela sam upisivati u svoju nutrinu nadajući se da će isto ostati uklesano u kamenu - za napisati te tri knjige, za njihovu konstantnu promociju i prodaju, za naša dva uspješna posla, za kupnju kuće, za sve drugo takve veličine, trebale su godine mukotrpnog rada i odricanja, i čekaju nas godine istoga. Ništa mi nije došlo samo od sebe, i vrijeme je da se počnem ponašati u skladu s time!


I upravo zato, ponesena tim novim osjećajem slobode, već idući dan sjela sam za laptop i počela raditi nešto što odgađam pune četiri godine, otkako mi je prva knjiga prevedena na engleski - počela sam aktivno tražiti slobodnog i zainteresiranog književnog agenta čiji je posao spojiti me s nekom izdavačkom kućom u UK ili SAD.


Naravno, i uz to dolazi čitav ocean bojazni, od straha od odbijenica, stručnog obrazloženja da nisam dovoljno dobra, reakcija okoline poput "Ta ćeš ti, mala iz Popovače?" ili "Vidi je, Rowling wanna-be" do potpunog kaosa od misli: što ako moj engleski ipak nije na nivou na kojem mislim da je, što ako me dočeka nepokolebiva diskriminacija jer sam s Balkana, što ako mi netko kaže da im nije jasno kako sam uopće uspjela objaviti takav šrot čak i u Hrvatskoj, što ako mi netko ukrade koncept i objavi pod tuđim imenom, što ako prihvate moju ponudu, ali mi izmijene priču do neprepoznatljivosti, što ako ovo, što ako ono...


Ali, vrijeme je da se saberem. Imam trideset godina i tri knjige koje sadrže neviđenu priču. Samo trebam osvijestiti sve što sam uspjela napraviti, u duhu onoga što tek želim napraviti. Pritom se zaista nemam razloga bojati reakcija oko sebe; naposljetku, malo tko svjesno pođe putem kojim sam ja pošla, i u tome nema apsolutno ništa loše.


Svatko živi život koji je odabrao.


Ovo je moj.


Moja je greška to što sam ga većinu vremena živjela za druge.


Kad bi kur*enje bila općeprihvaćena valuta, do nedavno bih se smatrala siromahom koji preživljava iz dana u dan, hraneći se mrvicama tuđeg prihvaćanja ili povremenom šakom javnih pohvala. Sada? Još uvijek nisam milijunašica, ali više ne moram strahovati za svoju egzistenciju. Odjednom se osjećam puno bogatije.


Čudovište ispod kreveta


Strahovi rastu jer ih mi hranimo, jer im dajemo na važnosti. Oni postoje samo zato što im mi to dopuštamo. Moji strahovi od toga da ću ispasti arogantna ili umišljena ako se pohvalim nekim uspjehom, strahovi od odbijenica renomiranih svjetskih izdavača, strahovi od pogrešnih poteza i krivih odluka, razumljivi su, ali posve neutemeljeni. Nitko mi ne želi zlo i nitko ne čeka moj neuspjeh! Svi su zauzeti svojim životima. Dakle, samo ako prestanem hraniti te bezrazložne strahove, mogu ih se posve osloboditi!


Kao što sam kao dijete gledala ispod kreveta i tražila čudovišta koja papaju dječje nogice, tako sam, čini mi se, svo ovo vrijeme koračala životom suviše oprezno, kao da će moj stil življenja na bilo koji način oštetiti ili obezvrijediti ikoga. Kao da će činjenica da se nekome ne sviđamo ja, moje knjige ili stil ijedne od mojih online platformi, uništiti sve na čemu sam naporno radila. Ali, pomalo dolazim na mjesto na kojem sam oduvijek htjela biti. Naravno, uvijek ću se nečega bojati, pogotovo glede pisanja koje mi toliko mnogo znači, ali suočavanje sa svakim strahom znači jedan manje problem za nositi - a moja su ramena spremna za život bez nepotrebnih, samonametnutih tereta!


Iskreno, i sada se bojim. Inače moj Dubo, najpredaniji knjiški moljac kojeg znam i moj vlastiti lektor, pročita svaki moj blog i da mi crveno ili zeleno svjeto za njegovu objavu. Sada će ga čitati kada i svi ostali, jer više ne mogu i ne želim tražiti validaciju za svaku svoju riječ. Strah me i koliko će ljudi uopće pročitati ovaj blog kada je ovako bezobrazno dugačak, hoće li do ikoga doprijeti na dubljoj razini, hoće li me itko uopće razumjeti, što sam propustila spomenuti, jesam li pretjerala, hoće li me tko 'unfollowati' zbog ovoga, hoće li ijedna osoba ostaviti komentar ili će moje riječi ostati ječati kao osamljena jeka... ali od svega toga, važnije je da sam tim svojim strahovima prvi put ikad pokazala srednji prst, i da mi zato sljedeći put neće baš tako lako prići!


I da, u mailovima u kojima tražim agenta za strano tržište, predstavljam se iz prve kao autor, spominjem da sam gostovala na nacionalnoj televiziji i bez pardona nabrajam sva svoja postignuća.


Tko zna, možda mi ovaj moj pokušaj kur*enja na kraju i donese sreću :)




270 views1 comment

Recent Posts

See All