Hladovina

Voda mi se slijeva niz lice i natapa zemlju koju prevrćem rukama. Na trenutke ne mogu raspoznati koje su kapljice znoj, a koje suze.

Prestat ću saditi kada prestane boljeti.

Samo, ne prestaje boljeti. Ni najmanje. Zapravo, s vremenom se suočavam sa sve više vrsta boli, kao da u meni vjetar raznosi sjemenke patnje, od čega naposljetku nastanu stabla čije su krošnje otežale od prezrelih krikova.

Svaki je dan isti. Kad prstom ubodem u zemlju, razmišljam o njegovim borama smijalicama; kad kružnim pokretima proširujem rupu, razmišljam o njegovom zvonkom smijehu; kad u nju ubacim sjemenku koju ušuškam pod zemljani poplun, razmišljam o njegovim poljupcima. Rijetko kad podignem pogled prema pougljenom proplanku, ali kad to učinim, razmišljam i o četvero drugih vatrogasaca koji su poginuli.

Prošlo je pet mjeseci od požara koji je sablaznio naciju, a područje zgarišta još uvijek smrdi na smak svijeta. Službeno, do tragedije je došlo zbog udara groma iz vedra neba, najava ljetne oluje koja se naposljetku šutke otkotrljala do susjednoga grada. Neslužbeno, šaka klinaca zapalila je svoje prve jointove, zatripala, pa ih odbacila hitro tražeći natruhe lucidnosti. Navodno su odbačeni opušci zaiskrili među suhim travkama brže nego stihovi u umu zaljubljenog pjesnika. Navodno je kolovođa tog društva dijete samog predsjednika Šumarskog saveza. Navodno…

Lijes mog muža spuštali su u raku pažljivo, kao da iz brižnosti tog poteza može niknuti išta drugo osim nepreglednih polja neutješne tuge. Ipak, do kraja sprovoda, nešto jest promolilo svoju nezrelu glavicu na površinu i okupiralo svu moju pažnju.

Prestat ću saditi kada prestane boljeti.

CIJELU PRIČU PROČITAJTE U ZBIRCI 'HIPNAGOGIJA'.