I
Jedna čarobnica baci oko na drugu, koju je smatrala rivalom jer je bila mlađa, ljepša i popularnija.
Kad shvati koliko živi u njezinoj sjeni, starija čarobnica stade pratiti mlađu u stopu, kopirajući svaki njen pokret. Kad mlađa na prvi dan proljeća pučanskim trgovcima u prolazu podijeli ružice što pjevuše ispod glasa, starija na prvi dan ljeta organizira ekstravagantni nastup cvijeća što pleše oko vatre, izvodi gipke akrobacije i laticama koketno miluje zadivljene promatrače. Kad mlađu, na nekim od rijetkih izlazaka, okruže udvarači i prosci, starija se uzduž i poprijeko šepuri tržnicom u najskupljim haljama dok joj netko ne priđe - što bi potom razglasila na sva zvona. A kad je mlađa posvetila vrijeme dječici što su tek izučavala magijske darove, starija se nenajavljeno pojavila predstavljajući se kao učitelj i veliki znalac magijskih tajni.
S vremenom, starija čarobnica postade oličenje ogorčenja i jala, toliko da joj ružnoća iznutra izbije izvana. Konačno, odluči se riješiti protivnice.
Jednog se jutra mlađa čarobnica uputi na seoski potok, kad starija skrovito produži korak za njom u namjeri da je liši života.
Na potoku bješe stara pognuta vrba nagrižena zubom vremena, čija krošnja uvijek bijaše duboko uronjena u hladnu vodu - kao da si time olakšava stare dane. Mlađa čarobnica sjedaše na njoj s nogama u jezeru, češljajući kosu prstima i povremeno milujući vrbinu staru koru. Bješe toliko zaokupljena dubokim mislima da ni ne primijeti zlokobnu sjenu što se nadvi nad njom; uspije tek iznenađeno uzdahnuti kad osjeti ruke na leđima što je gurnuše u dubine. Tek što je potonula, starija čarobnica hitrim pokretom ruke zaledi površinu kako njena protivnica ne bi izronila. Tada otrči ravno na glavni trg, gdje zamahom ruke upali dvije svijeće: jednu za uspješno rješavanje problema, drugu za bolje dane.
Sljedećeg jutra uputi se na isti trg u najljepšoj haljini, spremna ugrabiti svu pažnju za kojom je ikad žudjela. No, ubrzo se ukopa na mjestu kao da je i sama zaleđena. Sav se svijet okupio oko mlađe čarobnice, žive, zdrave i nikad ljepše, dok im je uzbuđeno prepričavala što se zbilo. Reče da je nehotice pala u jezero što se potom neobjašnjivo zaledilo, samo da bi je na površinu vratile vrbine krošnje što razbiše led, i tako joj spasiše život. Narod oduševljeno zaplješće i trenutno stade dogovarati da se čudesna vrba proglasi svetom.
Okupana bijesom, starija čarobnica odjuri kući, dohvati sjekiru koju pojača magijskim činima, i spusti se na potok u namjeri da pokaže vrbi da se njoj ne mrse planovi. Tek što zamahne sjekirom i skine jednu krošnju, otpadne joj ruka. Premda zapanjena, nanovo zamahne na drugu, deblju krošnju kad joj otpadne - noga! Čarobnica izgubi ravnotežu, i pljusne u potok koji je proguta i trenutno se zaledi. Vrba se rastegne tako da svježe batrljke za čas pretvori u nove krošnje, ali ih ostavi da vise tik iznad zaleđene površine, tako da čarobnica do zadnjeg trenutka gleda u svoj spas, ali ga nikada ne pribavi.
Već te večeri na glavnome trgu bljesnu plamičci na dvjema svijećama: jedna za uspješno rješavanje problema, druga za bolje dane.
II
Posvadiše se dvije prijateljice pučanke, pa jedna baci kletvu na drugu. Ukleta djevojka panično otrči vještici te njoj i njenoj mladoj učenici ispriča što se dogodilo.
Vještica upita:
„Koliko godina ima ona koja te uklela?”
Djevojka odgovori:
„Sedamnaest.”
Na to će vještica:
„Sedamnaest se dana kupaj ledenom vodom iz bunara svaku večer kada mine sunce, i svako jutro prije nego izađe. Pazi da je uvijek mrak i da se po kupanju obrišeš svilenim šalom. Ne komuniciraj s tom prijateljicom i ne dopusti joj da ti prijeđe preko kućnoga praga, kao ni ikome njene krvi. U kantu kojom grabiš vodu iz bunara položi kakav njen predmet i ne vadi ga do sedamnaestog jutra. Po isteku tog vremena, omotaj taj predmet svojim šalom, i vrati se ovamo s njime.“
Sad već mirnija djevojka zahvali, plati tri zlatna novčića i napusti vještičin dom. Sedamnaesti dan od bačene kletve, vrati se blijeda, vidno mršavija, šmrckajući u rukav svoje skromne haljine. Vještica prihvati izblijedjelu narukvicu omotanu modrim šalom i položi je u svoje krilo. Triput teatralno mahne iznad nje, pa zadovoljno reče:
„Kletva je dignuta.”
Djevojka kihne, šmrcne pa stidljivo upita:
„Kad sam već tu, imate li štogod i za prehladu?”
Vještica s jedne police dohvati bočicu s prahom citrusa, kamilice i esencijalnog ulja s druge strane svijeta, i dade ih bolesnici.
„Prah u tekućinu tri puta dnevno, nakon molitve, prije objeda. Ne ustaj iz kreveta do sljedeće mjesečeve mijene.”
Djevojka se srdačno zahvali, plati pet zlatnih novčića za dignutu kletvu i još dva za lijek protiv prehlade, te se uputi kući na zasluženi odmor. Nakon što se uvjerila se da su ostale same, učenica reče:
„Mislila sam da Pučani ne mogu bacati kletve?”
„Ne mogu,“ odgovori vještica. „Ali mogu se prehladiti.”
III
Tri brata pučanina zaželješe moć magije, pa se dogovoriše da se rasprše po svijetu i okupe za jednu godinu, svaki s darom koji je pribavio.
Po isteku te godine, braća se nađoše na pola puta, podno planine gdje bješe osamljena zajednica čarobnjaka.
Najstariji brat iz torbe izvadi maleni prsten i reče:
„Oteo sam ga djetetu kojem se magijski dar tek javio.”
Kad ga braća zatražiše da prizove kakvu čaroliju, on ga natakne na svoj mali prst i zamahne zrakom, pri čemu dozva mekane, punašne oblake i odasla ih visoko u nebo.
Srednji brat iz džepa izvadi čarobni štapić i reče:
„Uzeh ga iz ruku umrlog čarobnjaka ubijenog u dvoboju.”
Kad ga braća upitaše za demonstraciju, pučanin zamahne štapićem i učini da na obližnjim stablima krošnje procvjetaju svim zamislivim i nezamislivim cvijećem što narod ikad poznavaše.
Potom najmlađi brat otvori šaku i skrušeno pokaže na bijelu djetelinu s četiri lista, na što obojica njegove braće udare u smijeh.
Kada mu posprdno narede da prizove magiju, on je strpa u usta, prožvače i proguta. Uz glasan prasak, ispred njih stvori se maleni čovječuljak što lebdješe u zraku.
„Moje je ime Brk I Brada Iza Ovih Vrata, stojim vam na sluzi i zasluzi narednih godinu dana!”
Uto prsten najstarijeg i čarobni štapić srednjeg brata zacviliše i pretvore se u pepeo, na što vilenjak zapjeva:
„Od zore vremena
pa do njegova sutona,
gdje nema srca čista,
nema ni čarolija!”