Search

Demonsko zlo

Updated: Dec 22, 2021

(Priča je objavljena u zbirci FantaSTiKon-a u 2021. godini)


Zrak je bio prožet hladnoćom i onom tipičnom prazninom mjeseca studenog koji željno iščekuje božićna svjetla i tihi šušur praporaca, ali je za njih još prerano. Jutarnja magla već se nadvila nad ulicu u obliku gustog, lelujavog zastora čelične boje, omatajući se oko ugašene ulične rasvjete poput gladnog demona koji traži svjetlost.



Tri crna Mercedesa E-klase zaustavila su se na praznome parkingu, na kojem je stajala ženska prilika u žutom kaputu kojim kao da je dozivala neko zaboravljeno godišnje doba. Oko vrata, nosila je ulaštenu, plavu iskaznicu. Ispraćene tupim udarcima zatvaranja automobilskih vrata, na betonsko tlo zakoračile su prilike u elegantnim, skupim kaputima; dva muškarca i dvije žene.


„Tko bi rekao da će nas dočekati ovakva studen?!“ zacvrkutala je žena u veselom kaputu.


Blijeda lica bljesnula su u njenome smjeru, trenutno joj zamrznuvši osmijeh na licu.


„J-jer je mjesec studeni? Studen u stu...ne? Okej.“


Adela je stala popravljati šal oko vrata kako bi sakrila nelagodu. Poziv agencije koji ju je digao iz postelje tog jutra bio je jednako neočekivan kao i, činilo se, gosti koji su joj poslani. Kao primarna turistička vodičica Grada Popovače, odradila je mnoge ture za razne visokopozicionirane goste, od ambasadora i političara do pjevačica i manekenki, ali današnja su gospoda, očito, premašila svu dosadašnju klijentelu. Ne samo da je njihova pojava odisala aristokracijom, već je i agencija koja ju je unajmila bila odrješito kratka i jasna – diskrecija je bila od velike važnosti, kao i ekskluzivnost kojom je imala primiti svoje stranke.


"Humor očigledno nije jedna od željenih usluga". - pomislila je.


Viši od dvojice muškaraca nestrpljivo je mahnuo rukom prema veličanstvenom dvorcu koji ih je

šutljivo motrio.


"A, bome, nije ni strpljenje". - nadodala je sama sebi.


Adela se blago zaljuljala na petama, a zatim pročistila grlo i načela svoj radni dan.


„Želim vam dobro jutro. Kao što vam je poznato, moje ime je Adela i danas ću biti vaša vodičica. Nalazimo se u neposrednoj blizini dvorca Erdődy, prekrasnog baroknog zdanja iz 18.stoljeća, koji je izgrađen iznenađujuće brzo, u svega osam godina. Da nam je samo znati zašto im se toliko žurilo!“


Četiri para očiju skrenulo je pogled s impresivne građevine na njeno nasmijano lice, lišeni boje koliko i reakcije. Adela se nervozno nasmiješila, osjećajući kako je zubi bole od hladnoće kojom je primljena.


"Zaboga, saberi se!" - nečujno se prekorila. - "Ne vodiš grupu srednjoškolaca, prestani ih pokušati zabaviti i napokon im ispričaj ono što su platili čuti!"


Agencija joj nije htjela reći mnogo. Poštujući diskreciju svojih gostiju, Adela se zadovoljila kratkim objašnjenjem da se radi o iznimno bogatim Rumunjima koji su prije tri godine doselili u Hrvatsku, i koji su svoje slobodno vrijeme najradije provodili putujući po znamenitim povijesnim lokacijama.


„Kao što vam je sigurno poznato iz brošure današnje ture“, nastavila je kao pravi profesionalac kakvim se voljela smatrati,„obitelj Erdődy zapravo je izgradila tri dvorca, ali ovaj ovdje, kao najveći među njima, prigodno igra ulogu onog vodećeg.“


Bacila je pogled preko ramena kako bi u poznatim konturama dvorca pronašla uzbuđenje koje je neizbježno dolazilo s ovim pričama.


„Počnimo, ipak, od same priče odakle Moslavini njeno ime. Rimljani su ovaj teritorij nazivali Mons Claudius, odnosno, Klaudijeva gora, što bi se moglo prevesti na hrvatski kao Gora Zaprta. U srednjem vijeku u Moslavini je živjela čuvena hrvatska feudalna obitelj Čupor, znana i kao obitelj Čupor Moslavački, odnosno, od Gore Zaprte. Stoljećima nakon njih, Moslavina je bila sjedište još jedne slavne obitelji–mađarske Bakaczi de Erdődy, kasnije Erdődy de Monyorókerék et Monoszló.“


Adela je pucnula prstima, naglašavajući time veličinu upravo izrečenog.


„De Monoszló. To se prezime, navodno iz 12. stoljeća, često spominje kao početak imena

Moslavina.“


Bilo je teško uvidjeti jesu li njeni gosti bili nezainteresirani, nenaspavani ili jednostavno kaptivirani prizorom ispred sebe, ali nitko od njih nije gledao u nju, koliko u dvorac iza nje.


„A sada, Erdődy“, nastavila je nesmetano. „Povijest nam nudi informaciju, mada višestruko propitkivanu, da ta obitelj dolazi iz grada Ardud, što će reći da je lako zaključiti odakle dolazi njihovo prezime: Ardud-Erdud-Erdődy. Grad Ardud se, naravno, nalazi u sjeverozapadnoj Rumunjskoj.“


Ljupko se nasmiješila, želeći ih angažirati u razgovor.


„I vi ste iz Rumunjske, zar ne? Agencija mi je rekla da ste preselili u Hrvatsku relativno

nedavno?“


Dok su dvije žene ispred nje izmjenjivale nečitljive poglede, niži je muškarac zurio u dvorac kao da im se on obraćao, a ne živuća osoba, dok je onaj viši odgovorio jedva primjetnim kimanjem glave. Svi do jednog izgledali su gotovo zaprepašteni njenim pitanjem.


"Dakle, ni prijateljski pristup ne pali." - pomislila je Adela. - "U redu, nema problema. Mogu ja to! Ni prvi ni zadnji VIP gosti s previsokim mišljenjem o sebi."


„Velikaška obitelj Erdődy bila je, zapravo, mađarskog podrijetla i posjedovala je mnogo, mnogo zemlje diljem Hrvatske. Njeni su članovi od 16. do 19. stoljeća bili istančani članovi hrvatskog društva, bilo političkog ili vjerskog. Ta je nevjerojatna obitelj Hrvatskoj dala sedam banova i čak dvaput više župana Varaždinske županije, što su bile iznimne časti, pogotovo za lozu koja je već bila poznata po svom junaštvu!“


Adela je bacila još jedan pogled preko ramena, sada već zadržavajući dah. Premda je radila kao turistička vodičica gotovo puno desetljeće, nikada nije ostajala ravnodušnom pod pred pričama s kojima je odrasla, a one su bile toliko snažne i živopisne, da bi ih mogla sa žarom prepričavati i oronulom zidu.


„Danas ćemo malo pobliže upoznati očeve ove prekrasne građevine. Graditelji dvorca Erdődy bili su braća Juraj, Ludovik i Ladislav. Najstariji od njih, Juraj, iskoristio je radnu snagu vlastitih kmetova, što nije najbolje sjelo njegovoj braći. Vjerujem, ipak, da je Ludoviku i Ladislavu bilo drago kada je jednog dana došlo do neočekivane pobune Jurajevih kmetova, jer su,sasvim najednom, naprasno napustili gradilište! Dvorac zato nikada nije završen onako kako je inicijalno zamišljen. Do današnjeg dana, njegov izgled uopće ne odgovara predloženim nacrtima.“


Znakovito je pogledala sve prisutne, pokušavajući među njih unijeti tračak napete atmosfere.


„Ako se pitate zašto se dogodila pobuna, povjesničari još uvijek nemaju odgovor na to!“


Puneći pluća dugim, okrjepljujućim uzdahom ispunjenim svježinom kasne jeseni, zagledala se u blijeda lica svog neobičnog društva. Pauza koju je prostrla pred svoju publiku nije učinila ništa više od naglašavanja postojeće mlake atmosfere. Kao i do sada, gosti su ostali nezainteresirani i neimpresionirani ovom činjenicom. Osmjehnuvši se više sama sebi, u znak ohrabrenja, nego ikome drugome, Adela je pod njihove noge bacila jednu vrijednu informaciju koja bi kod njenih gostiju gotovo uvijek iznjedrila reakciju.


„Dvorac Erdődy možda jest u prošlosti bio dom moćnoj obitelji stranaca, ali danas, on je sjedište

Neuropsihijatrijske bolnice Doktora Ivana Barbota, među narodom poznate i kao – ludnice!“


Nitko od prisutnih nije reagirao. Sada već pomalo očajna za bilo kakvim znakom zanimanja i zadovoljstva, Adela je osjetila kako je hvata bojazan. Posla nije bilo mnogo izvan turističke sezone, i ona se zapitala hoće li zbog današnjih propusta, premda se trudila iz petnih žila, izgubiti buduće angažmane? Ta ipak, ako ne impresionira ovu vrlo važnu klijentelu, to bi je moglo koštati ugovora s njihovom agencijom. Nakon kratkog promišljanja, vođena strahom koji je tvrdoglavo odbio napustiti njen lik, odlučila se za krajnje neuobičajen potez. Iako se on posve kosio s njenom strukom, naumila je posegnuti za informacijama koje nisu imale mjesta u povijesnim knjigama, niti na turističkim kongresima. Teško je progutala, odjednom svjesna da krši jasno znana pravila ovoga posla - davanje strogo provjerenih, povijesno točnih saznanja u korist pravovaljane informiranosti i općeg zadovoljstva.


"K vragu i valjane informacije, izgubit ću i današnji honorar, i trenutni ugovor ako nešto ne poduzmem!" - zaključila je u sebi.


„N-naravno, vjerojatno se pitate, što je tu sporno?“ nastavila je Adela nervozno čupkajući rub svoga šala. „Bolnica kao bolnica, z-zar ne? Međutim...“


Koraknula je prema svojim gostima i spustila glas.


„Ako tome dodate činjenicu da upravo ovdje, u malenoj Popovači, postoje legende o vampirima u spomenutoj obitelji... sve što sam vam do sada ispričala, poprima sasvim druge dimenzije!“


Njeni su se gordi gosti uzvrpoljili. Napokon, reakcija!


„Odakle vam to?“ upitao je niži muškarac, naboravši obrve.


Adela je jedva zatomila svoje uzbuđenje. Zauzevši dostojanstvenu pozu kao da nije poželjela zaplesati, visoko podignute glave rekla je:


„Dolazim iz obitelji strastvenih povjesničara. Nema tog mita u Sisačko-moslavačkoj županiji, a da

mi ne znamo za njega!“


Žena s crnom, kovrčavom kosom skupljenom pod grimiznom kapom koja joj je naglašavala usne, neodređeno je pogledala svoju plavokosu prijateljicu prije nego što se obratila svojoj vodičici.


„Zašto mislite da je u obitelji Erdődy bilo vampira?“


Adela joj se nasmiješila. Ispunjena olakšanjem što je napokon zadobila pozornost svojih naizgled nezainteresiranih gostiju, načela je priču koja je kružila njenim djetinjstvom tiho poput utvare, posjećujući tek odabrane domove kao da nije baš svaki mogao podnijeti takvu ostavštinu.


„Prije svega, ono prezime koje sam vam ranije spomenula, prezime koje se veže uz začetak imena Moslavine? Upoznata sam s time da vam je hrvatski drugi jezik, ali sigurna sam da možete naći sličnosti u izgovoru njega i naslova stare popovačke pjesmice koja kruži ovim krajem već stoljećima. Vi procijenite. Predstavljam vam De Monoszlói ili - Demonsko zlo!“


Svi su pogledi, uprti u njenom smjeru, sada bili ispunjeni vidljivom napetošću i iščekivanjem. Ohrabrena njihovim zanimanjem koje je sada bilo opipljivo, zacvrkutala je:


„Kak nam bu

demonsko zlo,

kad kraj dojde,

daj nam dobro!“


Grupa je stala izmjenjivati poglede što je, Adela je bila sigurna, u njihovom svijetu bilo ekvivalentno dubokom oduševljenju. Sada inspirirana živošću koju su prisutni iskazivali, požurila je nastaviti tu mačiti mračnu legendu koju su mnogi Popovčani odbijali uopće čuti. Preko njenih je usana stara krvava legenda oživjela, i zaplesala u zraku u sigurnom zagrljaju njenog toplog daha.


„Naučili smo da prezime Erdődy dolazi iz rumunjskog grada Ardud. A odakle je najslavniji vampir

na svijetu, grof Drakula, nego iz Rumunjske?“


Plavokosa se žena iznenada nasmijala na visok, vrlo nelijep način. Zvučala je kao ptica čiji je grkljan bio naglo zauzdan, i Adela se, premda sretna njihovim konačnim sudjelovanjem u turi, iskreno nadala da neće ponovno čuti taj zvuk.


„Predaja kaže da se među radnicima Juraja Erdődya prolomila vijest o njegovoj pravoj, krvoločnoj prirodi, kao i o onoj njegove braće. Kmetovi su jedne noći stali bježati glavom bez obzira, kad su se sami Juraj, Ludovik i Ladislav obrušili na njih!“


Zadržala je dah dok je govorila o jedinim poznatim detaljima te grozomorne noći, osjećajući kako je obuzima studen nekih davnih vremena. O ovim je pričama slušala kao dijete, ušuškana pod debele pokrivače koje joj je baka isplela za vrijeme dugih, zimskih noći; majci to nije bilo po volji, ali otac i djed su inzistirali.


„Naši stari govore da je krvoproliće bilo toliko strašno, da su trebali mjeseci da se zidovi dvorca očiste! Iako su braća bila krvožedna bića, na gradilištu je bilo toliko sirotih duša da se i stotinu vampira moglo napojiti! No, kako su samo njih trojica bila tamo, zaslijepljeni bijesom i ludilom što su im se kmetovi suprotstavili, pobili su ih upravo na zemlji koju su radnici napuštali i pobrinuli se da ni jedan grkljan ne ostane čitav.“


Niži od dvojice muškaraca se osmjehnuo, otkrivši prekrasno pravilne, bijele zube.


„Nevjerojatno!“


„Drago mi je da ste zadovoljni“, rekla je Adela, osjećajući kako joj se studen polako zavlači među kosti, studen koja kao da je bila drugačija od hladnoće koja je testirala njihovu izdržljivost. No, osjećala je i nemjerljivo olakšanje što njihova agencija ipak neće podnositi pritužbu na plaćene usluge, pa se konačno opustila, zaključujući da jutro tog naoko prijetećeg dana ipak nije bilo izgubljeno.


"Kad se samo sjetim da sam se bojala petka trinaestog..." - pomislila je.


„Zaboravili ste jednu stvar.“


Adela se zagledala u crnokosu ženu.


„Što to?“


„Mnogi sinovi loze Erdődy redovito su darivali hrvatske crkve. Primjerice, Gabrijel II Antun, kao zastupnik cijele obitelji u Hrvatskom saboru, bio je i donator zagrebačkoj katedrali.“


Iznenađeno trepnuvši, Adela se oduševljeno nasmijala.


„Tako je! To je istina! Pa vi već znate povijest grofova Erdődy!“


„Znate li zašto je ta informacija o donacijama bitna za vašu staru legendu?“ upitala je crnokosa

žena, kao da je uopće nije čula.


„Recite, molim vas!“ Adela se nije dala smesti. Ovo je ispao sasvim dobar dan, na kraju krajeva. Da je znala da su njeni klijenti upoznati s ovim dijelom povijesti, sasvim bi drugačije organizirala ovu turu. Ali, nije se opterećivala; bila je zahvalna što su gosti napokon živnuli. Crnokosa joj se žena približila dugim, vitkim koracima koji su naglasili njenu besprijekornu figuru.


„Te velikodušne crkvene donacije obitelji Erdődy bile su samo lukav paravan za skrivanje njihove stvarne prirode.“


Mekim, gotovo koketnim šapatom nadodala je:


„Ta ipak, tko bi posumnjao na vampira koji dariva crkvu?“


Graciozan smijeh ispunio je njihov mali krug. Adela se zbunjeno nasmiješila, gledajući svako lice ponaosob. Atmosfera na parkingu kao da se promijenila, provlačeći se između njihovih tijela u gotovo opipljivim bojama tmine, premda je jutro još cvalo u svojoj mladosti. Visoki muškarac odmahnuo je glavom u nevjerici i rekao:


„Ugodno sam iznenađen. Nisam imao pojma da su Popovčani tako pronicljivi.“


Lijepa plavuša kimnula je glavom, prije nego što je i sama podijelila misao.


„Današnja uloga dvorca kao da upotpunjuje čitavu ovu priču. To što već desetljećima služi kao umobolnica? Gotovo kao da nitko tko boravi u njenim prokletim hodnicima ne može zadržati zdrav razum.“


Adela je nesigurno razvukla kuteve usana u nešto što je trebalo biti pristojan osmijeh na šale koje nije shvaćala, ali u tome ju je spriječio munjevit potez crnokose žene koja ju je zgrabila za vrat. Razrogačivši oči, panično se zagledala u crnku koja joj je nemilosrdno stiskala dušnik.


„Trebala si slušati“, šapnula je njena gošća otrovno. „Trebala si slušati kada su ti govorili da ono što je zakopano, treba takvim i ostati.“


Gubeći dah, ispunjena panikom i nemjerljivim strahom, Adela se zagledala u ostatak grupe koji ju je okružio.


„U...po...moć...“ protisnula je, lamatajući rukama i nogama kako bi se oslobodila neočekivano snažnog stiska.


Niski je muškarac odmahnuo glavom i tužno coknuo jezikom.


„Kad si se već toliko potrudila da nam daš priču za koju mnogi ne znaju, pretpostavljam da zaslužuješ čuti i one dijelove koje apsolutno nitko ne zna, pa tako ni tvoja obitelj povjesničara.“


Crnokosa je žena olabavila stisak oko Adelinog vrata, kao da je velikodušno ostavljana životu tek toliko da čuje što je imala čuti.


„Obitelj Erdődy jest obitelj vampira, samo... danas djelujemo na pametniji način. Ne ostavljamo tragove i zasigurno ne koljemo stotine ljudi odjednom. Umjesto toga, u posebnim prilikama koje se događaju jednom ili dva puta godišnje, posjećujemo primordijalne domove svojih predaka i iskazujemo im valjanu čast.“


Adelinim umom sijevnulo je saznanje jednako snažno kao strah koji joj je strugao venama poput usitnjenog stakla.


Petak trinaesti.


Crnokosa je žena pojačala stisak, vraćajući nesretnu vodičicu u kovitlac panike i borbe za goli život. Njena se prijateljica, sitna plavuša, hladno nasmijala.


„Ne brini, nećeš umrijeti uzalud. Uvijek odabiremo samo posebnu krv kako bi se njome osladili i mi, i kosti naših predaka.“


Adeline su oči, ispunjene smrtnom bojazni, bjesomučno stale šarati s jednog lica na drugo, kao da će joj itko od njih pomoći.


„S obzirom na sve što znaš o našoj obitelji, rekla bih da si savršena za ovakvu priliku.“


Adela se bezuspješno pokušavala osloboditi iz čeličnog stiska crnokose žene koja je, čini se, raspolagala nadljudskom snagom.


„A ako se pitaš zašto baš ti...“ rekao je niski muškarac, sijevajući očima,„ne brini. Svi koji znaju previše doći će na red. Ovako ili onako.“


Negdje između hriptaca i grabljenja zraka, Adela je ispustila slabašan vapaj u pomoć, ali on se samo pomiješao s hukom vjetra i nestao u bezdan. Prije nego što je stala gubiti svijest i osjećati kako je snažne ruke grabe za ramena i gležnjeve, mlada je vodičica osjetila kako joj vrele suze nemoći kupaju lice. Na njeno zgražanje, nečiji joj je hladni prst potegnuo liniju preko obraza, a zatim ispustio zadovoljan, mljackavi zvuk.


„Oh, ovo će biti ukusno...“


Ispraćena sablasnim riječima svoje ubojice koja se osladila njenim strahom netom prije nego što će se osladiti i njenom esencijom, Adela je osjetila kako klizi na drugu stranu. Oslobođena ovozemaljske patnje i prije nego što je ono najgore došlo, osjetila je olakšanje i zahvalnost što napušta svoje tijelo. Zadnja zemaljska misao s kojom se oprostila bila je iznenađujuće ljudska; Adela je s ovoga svijeta otišla obavijena nevjericom.


Vampiri. U njenome gradu. U ovome vremenu.


"Bog vam svima pomogao."

148 views0 comments

Recent Posts

See All