U sigurnom zagrljaju nevidljivosti, dvije prilike nepomično zure u prazan ugao zgrade. Žena s porculanskom kožom upre svoje zelene oči prema asfaltiranom tlu, pa nijemo zapovijedi pogledu da se izoštri. Dok joj fokus roni u sve dublje slojeve svijesti, u podnožju glave osjeti dobro znanu toplinu. Njezin je ugradbeni mikročip poslušno primao, procesuirao i prevodio informacije „s druge strane“, kako su to agenti voljeli nazivati. Suptilnost, umna koliko i tjelesna, bila je od životne važnosti u ovome poslu, pa se tako pazilo na njeno prevođenje tamo, ovdje, tada i sada.
– Merla. – reče glas u kutu njezina uma, kao razvučen iz daljine – Meta stiže za jednu minutu i sedam sekundi. Nije dobre volje.
– A kad jesu? – promrmlja ona, kolutajući očima.
Njezin kolega, mrcina od gotovo dvjesto kilograma, frkne nosom. Merla je s Creverom radila dovoljno dugo da zna prepoznati njegovu varijantu smijanja. Premda je čuo sve što i ona, zahvaljujući vlastitom mikročipu, Merla je znala da neće progovoriti. Nikad nije.
– No, da, – složi se glas u njihovim glavama – promjene raspoloženja česte su u tih umjetnika.
Crever slegne ramenima. Nije ga moglo biti manje briga za poteškoće subjekata, čak ni kad je on bio njihov krivac. Tome je jamačno pogodovala činjenica da je zapravo bio mehanička naprava koja je samo nalikovala na čovjeka. Merla je, pak, gajila malo drugačije osjećaje. Ona je znala kako je to biti čovjek. Umjetnik, k tome.
CIJELU PRIČU PROČITAJTE U ZBIRCI 'HIPNAGOGIJA'.