Zaborav

(Priča je objavljena u 23. Marsonicu, na temu 'Vrijeme')

U sigurnom zagrljaju nevidljivosti, dvije prilike nepomično zure u prazan ugao zgrade. Žena s porculanskom kožom upre svoje zelene oči prema asfaltiranom tlu, pa nijemo zapovijedi pogledu da se izoštri. Dok joj fokus roni u sve dublje slojeve svijesti, u podnožju glave osjeti dobro znanu toplinu. Njezin je ugradbeni mikročip poslušno primao, procesuirao i prevodio informacije „s druge strane“, kako su to agenti voljeli nazivati. Suptilnost, umna koliko i tjelesna, bila je od životne važnosti u ovome poslu, pa se tako pazilo na njeno prevođenje tamo, ovdje, tada i sada.

– Merla. – reče glas u kutu njezina uma, kao razvučen iz daljine – Meta stiže za jednu minutu i sedam sekundi. Nije dobre volje.

– A kad jesu? – promrmlja ona, kolutajući očima.

Njezin kolega, mrcina od gotovo dvjesto kilograma, frkne nosom. Merla je s Creverom radila dovoljno dugo da zna prepoznati njegovu varijantu smijanja. Premda je čuo sve što i ona, zahvaljujući vlastitom mikročipu, Merla je znala da neće progovoriti. Nikad nije.

– No, da, – složi se glas u njihovim glavama – promjene raspoloženja česte su u tih umjetnika.

Crever slegne ramenima. Nije ga moglo biti manje briga za poteškoće subjekata, čak ni kad je on bio njihov krivac. Tome je jamačno pogodovala činjenica da je zapravo bio mehanička naprava koja je samo nalikovala na čovjeka. Merla je, pak, gajila malo drugačije osjećaje. Ona je znala kako je to biti čovjek. Umjetnik, k tome.

– Pedeset i devet sekundi.

Dan je tmuran i oblačan, lišen očekivanog proljetnog raspoloženja. Ljudi mile ulicama kao mravi na zadatku, noseći svoje torbe, vrećice i probleme tamo gdje ih mogu odložiti i ignorirati, barem dok njihovi sadržaji ne krenu trunuti. Na licima im se gužva sivilo kao i ono na nebu, zbog čega izgledaju kao figure satkane od oblaka i mraza, a ne krvi i mesa.

– Vjetar puše 7 km/h, vlaga u zraku trenutno je na 61%, UV indeks iznosi 1%, temperatura je…

– Flo, kunem se, ako smjesta ne prestaneš s nabrajanjem nebitnih informacija, sljedeći put ideš na teren umjesto mene.

Tišina ispuni glave oba agenta, glasno im dajući do znanja razmjere nezadovoljstva s druge strane 'linije'. Crever uhvati Merlin pogled pa jedva primjetno podigne kut jedne usne. Oboje su vrlo dobro znali da bi dobra, stara i vrlo okrugla Flo radije odslužila kvartal godine u hidro-zatvoru pod Neptunovim ledom, nego što bi napustila ured i vratila se na teren. Pogotovo u ovo vrijeme. Nitko nije mrzio ovaj kutak dvadeset i prvog stoljeća kao Flo. Smatrala je da su devedesete ispljuvak od decenije, kao i da je ono bespotrebno otezanje s napretkom tehnologije u korist globalnog mentaliteta malograđanstva koje se libilo ići naprijed. Marlina je teorija bila da njezina tele-agentica jednostavno nije dovoljno puta posjetila to desetljeće kako bi prepoznala sve njegove čari. Floregrinina je teorija bila da nema ništa gore od odlaska na teren, premda je to učinila svega tri puta prije nego što se sjedinila sa svojom uredskom stolicom.

– Četrdeset i četiri sekunde.

– Dobra cura. – reče Merla zureći u ugao iz kojeg je meta imala iskrsnuti. – A sad nam reci stvari koje bi trebali znati.

Flo se nakašlje, neuvjerljivo maskirajući svoju uvrijeđenost, pa progovori svojim najprofesionalnijim glasom.

– Subjekt nosi tri vrećice pune namirnica i zatvoreni kišobran ispod pazuha lijeve ruke.

Merla nije skidala oči sa zadane točke, oštreći ionako već naoštrenu koncentraciju.

– Koja je Vrijednost?

– 33 inspiratia.

– Samo?

Crever pljune na tlo i odmahne glavom, vidno nezadovoljan.

– Poslali su nas u misiju zbog 33 bijedna inspiratia? – Merla će ljutito. – Rekla sam jebenom rukovodstvu da me se ne diže ispod 60!

– Svaki inspiratio se broji, lutko. – zacvrkuće Flo. – Ti bi to trebala najbolje znati, s obzirom na to koliko si eno-etabliranih bodova izgubila sa svojim slavnim lovom na divlje guske.

Merla osjeti neugodno zatezanje u okvirima oba plućna krila, kao da je netko agresivno zalupio vratima njezine nutrine. Do grla joj se popne gorka uspomena na terenski propust koji je rezultirao golemim financijskim gubitkom ne samo nje osobno, već i firme za koju je tada lovila. Pogriješila je. Gadno. Oslonila se na vlastitu intuiciju i, pored izravne zapovijedi, umjesto subjekta koji joj je bio zadan, zaskočila onog kojeg je neutemeljeno procijenila vrjednijim.

Nije bio.

Crever joj uputi pogled iz kojeg se dao nazrijeti tračak sućuti. Ako je mogao iznjedriti neku vrstu miline, to bi bilo prema svojoj kolegici. No, njemu se propust takve prirode nikada ne bi dogodio; ljudima koji igraju na sigurno rizici nikada ne prilaze, jer znaju da nemaju šanse. Na svu sreću, Crever nije bio čovjek, a ni mehanizam programiran za tako nekalkulirane poteze.

– Hej, Flo?

– Da, Merla?

– Zaboravila si nam reći kolika je temperatura zraka. Koliko ono eno-etabliranih bodova gubiš ako ti se u službenoj prijavi nađe opaska da nisi adekvatno izvijestila terenske agente o uvjetima u kojima imaju djelovati? Dovoljno da izgubiš tri dana posla, ako se dobro sjećam?

Škripa zubi onkraj ovog vremena, kao da se mogla čuti i u njemu.

– Jebi se.

– Da, da, da… – Merla lijeno odmahne rukom. – Možda sljedeći put dvaput promisliš prije nego što počneš kritizirati nekoga ambicioznijeg od sebe. Ne bi ti škodilo malo te osobine, znaš. Možda bi te ona konačno izvukla iz te stolice.

– Ja mislim da ti nisi dobra osoba, Merla.

– Da? E, pa ja mislim da bi ti izdržala ravno deset koraka jednog lova na divlje guske prije nego što bi ti srce eksplodiralo u milijun kockica čokolade koju toliko voliš.

Krupni muškarac pored nje stisne usne u pokušaju da spriječi nicanje smiješka. Merlino se lice ozari.

– Ma, vidi vraga. Počinjem li ti se ja sviđati, Creveru?

Njezin kolega zavrti jezik u ustima, kao da je on sam izgovorio sve te prljavštine pa ih poželio očistiti. No, nije mogao skinuti naznake zadovoljstva koje mu se presložilo licem. Floregrinu nitko nije podnosio, pa čak ni ljudoliki roboti.

– Sedamnaest sekundi.

Led utkan u glas tele-agentice natjera oboje da izmijene vragolaste poglede poput dječice spremne na još jednu nepodopštinu. No, to nije trajalo više od jednog trenutka. U ovome je poslu svaka sekunda nosila vrijednost za koju su korporacije prolijevale krv. Doslovno.

– Deset.

Merla kvrcne srednjim prstom desne ruke u lijevi dlan. On se obasja smaragdnom svjetlošću koja zatreperi na tek tren prije nego što nestane. Krajičkom oka uvidi da Crever čini isto.

– Sedam.

Oba se agenta upute prema uglu koji su sve ovo vrijeme pomno promatrali. U njihovim koracima nije bilo hitnje, tek odmjerene elegancije, na licima ni traga zabrinutosti, samo visokog samopouzdanja i pritajene zahvalnosti na besprijekornom radu nevidljivih odijela koja im olakšavaju posao.

– Četiri.

Merline oči zatrepere pod starom uspomenom, a tijelo joj zabridi od adrenalina kad se sjeti prvog tjedna na terenu. Meta joj je bila desetogodišnja djevojčica koju su vlastite intelektualne sposobnosti i izvanredna akademska postignuća mogli lansirati ravno u klupe srednje škole. Mogli, da se njezina tvrtka nije uplela. Već nakon tog događaja, Merla je dala otkaz i prešla kod konkurenta. Više nikad nije izvršila lov na djecu.

– … tri, dva, jedan. SAD.

Iza ugla izroni visoka figura žurno grabeći naprijed. Subjekt je izgledao točno onako kako ga je Flo opisala, savršeno se uklapajući u ambijent pokislog dana sa svojim jednako potonulim licem. Mladi se muškarac ni po čemu nije razlikovao od bilo kojeg mravca na dvije noge što je prolazio oko njih, žureći svom mravinjaku. No, tek što je izbio na mjesto na kojem je bio očekivan, crte lica naglo mu omekšaju. Izgledao je kao svaki drugi čovjek kojem nešto naglo sine. Koraci mu utihnu, ramena se opuste, on se uspravi, kao da živne i – ukopa se na mjestu.

Naposljetku, novoniknule ideje ne vole pokrete niti bilo kakve distrakcije, jer smatraju da se njihov grandiozni dolazak treba dočekati uz unutarnje vatromete, fanfare i konfete.

Marla mu u lijepim, svijetlosmeđim očima prepozna iskru po koju su došli; upravo se spremala udobno protegnuti njegovim umom kao najdraži, dugo očekivani gost nakon dugog putovanja. Uživala je u čistoći njegovog, do maločas, muljevitog pogleda koji je sad gledao onkraj kiše i blata. Kao i svaki umjetnik tog kalibra, subjekt se izgubio u trenutku, utapajući se u opojnom viru inicijalne ideje koja je došla niotkud, spremajući se razgranati u opipljivu konkretnost. Do toga su je dijelile samo sekunde - sekunde koje su vrijedile više nego što će ijedan subjekt ikada uopće moći zamisliti.

U nekim ranijim vremenima, sve što je subjekt trebao učiniti, bilo je nastaviti razmišljati u smjeru u kojem je krenuo kako bi prvotna ideja, neformirana i krhka, počela jačati i rasti. Sada, za to nikada neće dobiti priliku.

Jebeš eno-etablirane bodove, pomisli Marla zauzevši mjesto pored njegova boka, prisjećajući se zašto se uopće vratila na posao nakon prebrođene sramote na koju ju je Flo nemilo podsjetila. Po ovo sam došla. Zato ovo radim.

Čim se ukopao na mjestu, očaran idejom koja mu je najednom sinula, subjektovo je držanje toliko olabavilo da mu kišobran klizne iz čvrste školjke lijevoga pazuha. Premda posve opijen inspiracijom od koje je sav zasvijetlio, njegov je mozak bio dovoljno prisutan odaslavši laktu zapovijed da se pribije uz subjektovo tijelo, i tako uhvati kišobran.

U tom trenu, Merla podigne lijevi dlan i vršcima prstiju prijeđe preko njegova čela plaho poput paučine nošene vjetrom. Na njemu se zažari smaragdni sjaj i nestane istog trena, pojavljujući se u Merlinoj stisnutoj šaci. Gotovo svečanim pokretom, ona prinese prste svome čelu koje upije svu raskoš žmirkavih smaragdnih nijansi, pa zatvori oči propuštajući Creverove identične pokrete. Upijala je svaku instancu ukradene inspiracije. Doživljavajući sve što i subjekt kada mu je sinula ideja, Merla osjeti škripavu bol svog starog života. Jednom davno, davno, prije no što je regrutirana kao agent, i ona je pisala priče. I ona je imala neobjašnjive, prirodne, lake nalete inspiracije.

Otvori oči, pa se zagleda u subjekta.

Čak i s leđa, djelovao je slomljeno. Ramena su mu sada bila obješena, zbog čega su mu krcate vrećice mlitavo visjele na vršcima prstiju. Pognut kao da je naglo ostario, zbunjen i izgubljen, buljio je u lokvu ispred sebe. Merla je jako dobro znala kako se osjeća. Svjedočila je tome već mnogo puta. Vidjela je sav teret emocija koji ga je pogrbio: ljutnju - što ga je nešto banalno poput skliznuća kišobrana omelo u naletu inspiracije, žalost - što je ne može vratiti na površinu svoje svijesti, i bijes. Uvijek bijes.

– Misija odrađena. – reče Merla mehaničkim glasom.

Muškarac u dugom, raskopčanom kaputu čvršće stisne svoje stvari, pa još većim koracima zagrabi naprijed, kao da želi što prije napustiti mjesto koje mu je oduzelo nešto što je moglo biti vrlo vrijedno.

– Zove se Sven. – reče Flo tiho. – Ovo bi mu bio vrlo uspješan roman. Prvi roman nakon desetljeća traganja za pravom idejom.

– Nitko te ništa nije pitao. – odsiječe Merla, svjesno ignorirajući Creverov pogled.

Zagleda se u subjektove izlizane potplate dok se žurno udaljavao, razmišljajući o 33 inspiratia koje će za čas predati firmi. Ona će ih adekvatno obraditi i preraditi kao na pokretnoj traci davno zaboravljenih tvornica automobilskih guma, a zatim prodati za vrlo visoku cijenu. Kupci će varirati od renomiranih, nemaštovitih bogataša koji žele proširiti svoj posao na udaljenije kutove galaksije, bezdušnih androida koji rade na generaciji novih androida, i tvrtki koje hitaju sljedećem tisućljeću s novitetima koje, ovdašnjim ljudima, ne bi sinule ni u zakutcima najluđih snova.

Merla se zapita koliku bi Vrijednost Sven dao svojoj inspiraciji da ju je mogao vratiti, i da je znao što se upravo odvilo? Zasigurno, više od firme koja ju je ukrala.

– Vodi nas odavde. – reče ona Floregrini koja je trenutno stala pokretati njihov skok natrag u 3524. godinu, i pritom mudro šutjela. Kao mnogi drugi tele-agenti rođeni u doba kada su napredna tehnologija i umjetna inteligencija već ustoličeno vladali Zemljom, znala da je najbolje ne ulaziti u sukobe s kolegama koji su nosili terete prošlih života, i tako jasno žudjeli za inspiracijama.

Ona, osobno, u njima nije pronalazila ništa posebno. Naposljetku, ni jedan se svijet ne bi prestao okretati bez njih, i ideja koje iznjedre.

Osim onog osobnog, poput Svenovog. Njegov je u potpunosti stao… barem do sljedećeg naleta inspiracije dovoljno niske Vrijednosti, da ga lovci poštede svoje posjete.