Postoje neki neizbrisivi tragovi na tebi koji ti se mjesecima, godinama, pa i desetljećima kasnije, upleću u san poput inja koje se hvata o vlati trave. Postoje neki hodnici kojima kročiš samo u REM fazi, ispunjeni glasovima koji samo njima odjekuju. Postoje boje koje nikada nisu izblijedile i nijanse znane samo tebi. Postoje ljudi koji su odavno otišli i trenuci koje su sebično odnijeli sa sobom. Postoje i mjesta koja dobrovoljno prizivaš, ali nikad ne dođu, ni u snu, a postoje i mjesta na koja ne želiš ići, ali te onaj hodnik tamo odvede. Neki izrazi lica ostanu zauvijek; iz jave se pretvore u uspomene, a od uspomena postaju kozmički odjeci, vječno mladi u nemirnim snovima usprkos tvojoj želji da napokon ostare i umru.
Neke stvari nikad ne preboliš.
Kako bi i mogao? Vrijeme bi trebalo liječiti sve rane, ali ponekad i ono ima svoje egzistencijalne krize pa zavapi u pomoć, s punim se pravom koncentrirajući na svoje mentalno zdravlje. Samo, uto ode tvoje jer si ostao zarobljen u opnama jučer, prekjučer i drugih dana iza toga koji, iz nekog razloga, nemaju ime. Kad se vrijeme vrati s rehabilitacije pa sve (naizgled) dođe na svoje, hvataš uzde sadašnjosti i u galopu juriš naprijed prateći sve društvene norme koje se pratiti daju jer si zdrav, snažan, neovisan, možeš sve sam i ne treba ti nitko. Ali ponekad - znaš i sam - ponekad prošlost zna biti lukavija od tvoje najbolje verzije tebe, pa ti otme uzde iz ruku i mijenja smjer. Nakratko, možda, ali boljke ni ne trebaju dugo trajati da bi nanijele štetu.
Ni jedna rana ne boli manje samo zato što je na vrijeme zašivena.
Neke stvari nikad ne preboliš.
A, oprostio si sebi, oprostio si njima, počeo si zdravije i pametnije, upoznao si tjelovježbu, seitan, recikliranje, meditaciju i doniranje potrebitima, ali džaba sve kad te skuplje izašao taj put nego da si porazbijao sva stakla i polomio sve zidove onda kad je trebalo. Možda te do ruba doveo prekinuti san, možda nedobrodošla uspomena koja se nečujno došuljala, možda neočekivani susret zbog kojeg je jedno od vas prešlo na drugi kraj ceste, a možda komad papira na kojem su ostale ovjekovječene prekršena obećanja i krhke zakletve... i ti se opet raspadneš, tiho i tajno tako da nitko ne primijeti tvoju internu supernovu. Čini se trenutnom, brzom, ali iznutra veneš već (svjetlosnim) godinama. Imaš nešto lude sreće u tom svom životu pa dobiješ na poklon nešto mirnih noći i mirnih dana, samo da bi ti se kadikad, kao prokletstvo kojeg se nikada nisi riješio, prikralo saznanje da ćeš neke stvari dovijeka nositi na leđima.
Neke stvari nikad ne preboliš.
Ni ne trebaš.
Jer tamo negdje, neke stvari nikad ne prebole tebe.