Hladovina
Voda mi se slijeva niz lice i natapa zemlju koju prevrćem rukama. Na trenutke ne mogu raspoznati koje su kapljice znoj, a koje suze.
"Prestat ću saditi kada prestane boljeti."
Samo, ne prestaje boljeti, ni najmanje. Zapravo, s vremenom se suočavam sa sve više vrsta boli, kao da u meni samoj vjetar raznosi sjemenke patnje, od čega naposljetku nastanu stabla čije su krošnje otežale od prezrelih krikova.
Svaki je dan isti. Kad prstom ubodem u zemlju, razmišljam o njegovim borama smijalicama; kad kružnim pokretima proširujem rupu, razmišljam o njegovom zvonkom smijehu; kad u nju ubacim sjemenku koju ušuškam pod zemljani poplun, razmišljam o njegovim poljupcima. Rijetko kad podignem pogled prema pougljenom proplanku, ali kad to učinim, razmišljam i o četvero drugih vatrogasaca koji su poginuli. Prošlo je pet mjeseci od požara koji je sablaznio naciju, a područje zgarišta još uvijek smrdi na smak svijeta. Službeno, do tragedije je došlo zbog udara groma iz vedra neba, najava ljetne oluje koja se naposljetku šutke otkotrljala do susjednoga grada. Neslužbeno, šaka klinaca zapalila je svoje prve jointove, zatripala, pa ih odbacila hitro tražeći natruhe lucidnosti. Navodno su odbačeni opušci zaiskrili među suhim travkama brže nego stihovi u umu zaljubljenog pjesnika. Navodno je kolovođa tog društva dijete samog predsjednika Šumarskog saveza.
Lijes mog muža spuštali su u raku pažljivo, kao da iz brižnosti tog poteza može niknuti išta drugo osim nepreglednih polja neutješne tuge. Ipak, do kraja sprovoda, nešto jest promolilo svoju nezrelu glavicu na površinu, i okupiralo svu moju pažnju.
"Prestat ću saditi kada prestane boljeti."
Odijela iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja našla su me već sutradan, na sve četiri. Pomoćnik ministra stisnuo mi je rame i rekao da treba proći najmanje godina dana prije nego što zgarište postane podobnim za razmatranje pošumljavanja. Da sva sjemena koja sam zasadila to jutro neće uspjeti. Da će Ministarstvo osobno pokrenuti akciju pošumljavanja na prvu godišnjicu tragedije. Da će sve biti u redu, ako budem strpljiva.
Poželjela sam mu reći da život ne čeka, da nestrpljivo buja, raste i zahtijeva svoje mjesto u svijetu tragedijama usprkos. Umjesto toga, protisnula sam zahvalu, otpratila odijela i novinare pogledom što ih je izgurao na ivicu horizonta, i naprosto se premjestila. Prekoračila sam preko grozničave crte koja je odvajala zagorjelu, mrtvu travu od one koja je izbjegla takvu sudbu, spustila se na koljena i nastavila sa sadnjom. Otad se držim šumskih proplanaka tik do zgarišta, utiskujući u napaćenu zemlju sjemenje poput ohrabrujućih cjelova. Jednom će te mrve postati stabla koja će grliti samo nebo zahvaljujući mu na udijeljenoj utjesi onda kad je bila najpotrebnija. Dotad, hrast medunac ovdje, bijeli primorski bor ondje, čempres gdje god može.
"Prestat ću saditi kada prestane boljeti."
A sve me više boli s vremenom: koljena na kojima klečim, prsti kojima kopam, leđa koja su preuzela najveći dio tereta, i trbuh koji je otežao toliko da me vuče prema dolje, kao da mališa inzistira na tome da je što bliže ocu.
Rijetko kad podignem pogled prema pougljenom proplanku, ali kad to učinim, razmišljam o stablima pod čijom će hladovinom rasti naš sin. Pod čijom će hladovinom rasti njegova djeca, i djeca njegove djece. Pri toj široj slici zastajem. Udišem. Ustajem. Vrlo polako, poput protezanja prvih zelenih niti iz zakopane sjemenke što žudi i žuri velikome svijetu, ona zjapeća, pulsirajuća rupa u mojim njedrima nastala od jedinog groma koji je ovdje udario, čini se manje razornom no što je bila. Bol zbog odlaska mog supruga nikada neće nestati, ali radost zbog dolaska našeg djeteta i svih duša koje će ga slijediti, tek je počela rasti. Otirem prste o majicu i odlazim domu, u susret novome danu.
"Neću prestati saditi ni kad prestane boljeti."